Nedavno je u podgoričkim dnevnim novinama objavljeno otvoreno pismo koje je građanin uputio direktoru jedne od crnogorskih televizija. Čovjek se nije šalio: nije u pitanju crnogorski humor.
Građanin je poželio da javnosti skrene pažnju na dramatičan primjer kršenja njegovih ljudskih prava. Smatrao je da ga je televizija diskriminisala kao navijača Partizana. Kako? Tako što je, umjesto utakmice Partizan-Šahtior, prenosila meč Lige šampiona između, valjda, Rome i Bajerna. Njegovo potresno svjedočanstvo o nepravdi koja mu je učinjena uključuje i retke o, suzdržite suze, svi dobri ljudi!, egzodusu na koji je bio prisiljen. Navijač, čovjek kao mi, sa svojim strahovima, željama i potrebama, baš kao mi, pred našim je očima, slijepim za njegovu patnju, da bi ostvario svoje pravo da gleda Partizan, morao napustiti vlastitu zemlju, pa utakmicu ispratiti u Trebinju, gdje su prava navijača crno-bijelih, očito, na višem nivou nego u Crnoj Gori. Navijača Partizana u Montenegru ima daleko više nego navijača Rome ili Bajerna, poentirala je žrtva diskriminacije, stoga je postupak televizije zabrinjavajuća praksa koja ozbiljno pogađa brojnu populaciju.
Diskriminacija razuma: Kako je na teške i neugodne optužbe reagovala televizija? Tako što je uredno prenosila naredni meč Partizana, onaj protiv Arsenala. Danas je bolje imati rak nego loš imidž.
Diskriminisani građanin nije se oglasio novim pismom, ali u vazduhu visi sljedeće pitanje: nije li jasno da je pobjeda fudbalera Arsenala nad Partizanom, pa još u Beogradu, bila diskriminatorski akt usmjeren protiv navijača Partizana? I zašto je televizija prenosila baš utakmicu koju je Partizan izgubio?
Parodiranje i bagatelisanje retorike žrtve, neprekidni pokliči »diskriminacija!, diskriminacija!«, nose i nemalu opasnost. Koju opisuje ona priča o dječaku koji je selo plašio vičući »Vuk!«, pa onda, kada je jedne noći vuk doista ušao u selo, a dječak pokušao upozoriti, niko nije obratio pažnju na njegove uzvike. Diskriminacija je izuzeće od načela: ako su svi diskriminisani, načelo je opšte, bez izuzetaka - tada niko nije diskriminisan. A jeste, itekako. Mračna poenta lažnih uzbuna zbog diskriminacije upravo je u tome: da se razvije neosjetljivost za istinske žrtve diskriminacije.
No diskriminacija navijača Partizana samo jedan od primjera parodije, koja postaje dominantan ton u crnogorskom javnom diskursu.
Antivladine pristalice vlade: Kada javni govor postane parodija, nestaje demokratska iluzija da taj govor u nekom društvu ima korektivnu svrhu, dok se istovremeno razotkriva njegova manipulativna priroda. U trenutku kada postane samoparodija, diskurs je već dekonstruisao samog sebe.
Recimo: ako anti-vladina aktivnost najvećih anti-vladinih pregalaca rezultira stalnim porastom glasača vlasti, tako da prema posljednjim istraživanjima sam DPS ima apsolutnu većinu, nije li (čak i matematički) jasno da zapravo govorimo o samoparodijskom, japanski efikasnom, a u stvari pro-vladinom opozicionom djelovanju?
Ili: kada se oglasi Amfilohije Radović i prospe po homoseksualcima i posljednju kap nesvete vode, tri puta destilovane mržnje koju je čuvao u najskrivenijim dubinama svoje hrišćanske duše, najavljujući pri tome skoru propast Beograda i sveta (slijedeći školu mišljenja koju ilustruje pjesma »Biće skoro propast sveta/nek propadne nije šteta«), nije li jasno da mitropolit samo parodira biblijske proroke? Nije li, još, očito da stil Amfilohijeve prijetnje homoseksualcima i onima koji odbijaju da ih ubiju kada ih vide na ulici, a u pitanju je stil ekscesivan, flambojantan, pravi vatromet kletvi i prijetnji – nije li, kažem, očito kako je taj stil neobično sličan stilu koji njeguju sami učesnici velikih zapadnih Parada ponosa? Kemp oni, kemp on. Uostalom, nije li svešteničku odoru moguće posmatrati kao neku vrstu draga?
Napokon, i nipošto najmanje značajno: ako u vladinom dnevnom listu pročitamo tekst u kojem autor sugeriše da iza radnika koji se u Nikšiću bore za goli život zapravo stoji neka nevidljiva beogradska ruka, pa te radnike još dovede u isti kontekst sa srpskim fudbalskim navijačima koji su bili nestašni u Đenovi, nije li jasno da je to parodija rutinske vladine svaki-iskaz –nezadovoljstva-je-akt-destabilizacije-mlade-crnogorske-države- a-iza-svakog-akta-destabilizacij-Crne Gore-stoji-Beograd retorike? Vladin dnevnik uspješno (samo)parodira vladinu retoriku.
Krajnji rezultat samoparodirajuće retorike je uvijek isti: ta retorika postaje neupotrebljiva.
