Ne znam da li zahvaljujući udaru adrenalina ili predugom iščekivanju onoga što i kako će se dogoditi, taj dan - sve do hladnog belvederskog asfalta na kojemu smo śeđele čekajući nepoznato - prošao je kao magnovenje.
U tren je stalo spremanje kreveta za goste u koje gosti nijesu ni legli, ispijanje kafe u kafiću, pjesma do prvih barikada, put do drugih barikada i duplog kordona policajaca naoružanih do zuba, pokušaj da ustanem sa ceste dok pored mene juri masa... U tren su stala i dva dobra čovjeka koja su me podigla pred udarom gomile ljudi, zaradivši od policije biber sprej... U tren su stale i slomljene naočare i izgubljeni kačket... sve je tog ranog popodneva bilo tren. U realnost me vratio tek glas moje saborkinje Svetlane Pajović koji se prolomio okolnim brdima kad je, vjerovatno u želji da našu crnogorsku muku čuje čitav svijet, u suzama od enormne količine biber spreja kojim su je isprskala dva policajca, viknula" Da se bojimo metaka ođe ne bi bili! Nećete nas zaplašiti! Izdajnici!"
Dugo su mi odzvanjale njene riječi, i svaki put bi mi oči zaiskrile kada bih ih se sjetila. Neku posebnu snagu sam crpila iz tih riječi crnogorske ćerke, sestre, majke, žene...
Zauzele smo pozicije, na hladnom asfaltu i čekale – neizvjesno. Na putu do mjesta đe je trebalo da śedimo mi žene, srela sam draga lica. Nijesu mi sva poznata ali su sva bila draga. Prepoznala sam u njihovim očima odlučnost i spremnost, da više nikad ne dođu kući ako treba. Ipak, svi su bili nasmijani i blagonakloni jedni prema drugima.
Belveder nas je primio sve. Obližnje kuće, te su večeri bile naše kuće, otvorile su vrata svima. Kad je već pala noć drvljanici ispred kuća dobrih komšija, počeli su da se smanjuju... "Mogu li?- Slobodno!" – odobravali su Cetinjani da naložimo njihova drva i da nam noć makar malo lakše pane.
Donosili su momci hranu od Barija, Vjere, Mace... Ljudi su nam kupovali sokove i vodu. Stizala su ćebad i roba.
Krš u želucu, bio je prisutan tek da nam ne da da zaspimo.
Čekali smo.
"Krenuli su...Policija...Popovi...Nijesu krenuli...Idu specijalci...Kod Kokota su...Ne, sad su kod kružnog... Nijesu...Preko Čeva će... " i tako u nedogled. U želji da nas slome, doturali su nam dezinformacije. Nijesmo posustali. Nije bilo čak ni panike.
Mi smo se držale prvih redova. Kao živi zid i opomena. Znale smo da se vicepremijer Abazović ne libi insinuacija, pa smo željele da svi jasno vide da želimo miran protest, da od oružja imamo samo trake za kosu, telefone i ko je bio srećan da ih ne izgubi u padu, i naočare.
Ako je i bio neko ko još uvijek nije shvatao kompleksnost situacije, sigurna sam da ga je prisustvo ogomnog broja novinara i reportera iz mnogih stranih i domaćih medijskih kuća osvijestilo.
U jednom momentu pored mene je śeđela žena u crnini a pored nje 82 godišnja starica. Žena je staricu oslovljavala sa „tetka“. Rekla sam: „molim Vas, zbog tetke i zbog Vas, bolje je da idete“, ne znamo što nam spremaju.
„Ja sam ođe zbog moga sina od 33 godine koji je pod zemljom. Meni ništa više nije bitno. Odavde se ne mičem.“ – zaiskriše se oči ponosne majke, ali i moje.
„Izvinite, molim Vas, sve shvatam“, rekla sam, ośećala sam stid.
Mislila sam na gospođu pored mene i na druge majke, na one koje su tu sa svim svojim što imaju, i na one čije je sve tu, a one ne mogu doći. Pomislila sam i na moju – i prvi put bila sam srećna što ne može znati đe sam. Ne bi bila mirna da zna da nastavljam tamo đe je ona stala, bolje je ovako.
U jednom momentu razgalila nas je pjesma lijepe Milice. Zaorila se naša stara Još ne sviće, nakon nje śetismo se i Kralja Nikole na umoru... Nije ni Milica mislila na sebe niti na svoje vjenčanje koje je zakazano za koji dan. Bila je s nama, i bila je naredna.
Imali smo u svojim redovima i jednu nježnu trudnicu. Molili smo je da ide iza, da se čuva. Nije htjela, bila je emotivna ali i nepokolebljiva.
Tog dana i te večeri svi smo bili jednako spremni na sve što nam dolazi, ma koliko nepoznato. I žene i muškarci. Znali smo da je pravda na našoj strani i nijesmo se bojali.
U cik zore – śetih se Svetog Petra i one njegove "sve su sile slabe i ništavne za onoga koji pravo misli".
U tom trenu, zavikaše moje saborkinje u glas: „gledajte, gledajte, srce je na nebu“. I stvarno, kao u snoviđenju - oblaci su nam iscrtali srce
Nebo nam je poslalo pozdrav, poslalo nam je znak života i znak ljubavi... Ili smo možda viđele ono što nosimo u sebi, što nas pokreće.
Malo poslije toga, začuo se glas naših momaka i uzvici„ Evo ih!“
Śeđele smo mirno, nijesmo mrdnule. Na nekih 20 tak metara ispred nas, iza parkiranih kola po cesti bijelile su se – slično kao u onoj narodnoj- niti sunce niti labudovi, niti šator Age Hasan Age – već kacige naše braće, policajaca, sugrađana, spremnih da pucaju svakog časa. Narednih da krenu na nas hemijom. Kako smo čuli na onom snimku „krenite vi na njih možda nam nešto spremaju“, krenuli su na nas i ne mareći za to što ipak ništa ne spremamo. Ne mareći za to što smo goloruki, što smo svoji na svome, što branimo đedovinu, što je pravda na našoj strani.
U tom momentu, druga ekipa momaka, od samo 20 tak naših prijatelja, rođaka na krivini prema Budvi kod kuće Adžića, herojski izdržava strahovite udare suzavca i gomile gumenih metaka.Nakon čitave sile specijalaca i teške mašinerije Bata Carevića srušena je, bolje reći divljački oborena ta herojska barikada.
Popovi su već „dostavljeni“ vojnim helikopterom, u sekularnoj državi, ispod pancir ćebeta i uz pratnju ljudi koji su na svojim tijelima imali više oružja nego što gledamo u holivudskim filmovima.
„Ajteee, žene, nazad!“ – viknuo je neko.
Opet magnovenje... Vatra, potraga za doktorom, reanimacija trudnice iz naših prvih redova, traženje dragih lica kroz gužvu...
Rijeka ljudi koja se sliva prema gradu. Tiho i bez mnogo riječi. Kod spomenika Vile dizala se ogromna magla od bačenih suzavaca. Ljudi su kašljali, plakali, bilo je i onih koji su povraćali krv.
Trebalo mi je vrijeme da se saberem, trebali su mi sati, trebali su mi razgovori i utisci drugih.
Svi smo se složili u jednom, ogolili smo bogohulnike iz Srpske pravoslavne crkve. Nijesu došli kao isposnici, nijesu Hristovi sljedbenici. Bili su spremni da gaze mrtve da bi uspjeli u svom naumu. Ogolili smo Vladu Crne Gore kojom upravlja Vlada Srbije – napravili su mnogo zloupotreba, prekoračili su ovlašćenja, pogazili su Ustav, išli su na nenaoružane, mirne građane, na stare i na đecu, suzavcima sa isteklim rokom, gumenim mecima, a sve zarad interesa druge države i zarad para crkve Srbije.
Ne ide blagoslov Svetog Petra ni na oružje, ni na laži i spinove, na krvomutnju ni na huškanje.
Nije ono Hrišćanin koji se sa balkona našeg Cetinjskog manastira veseli što su nas ućutali suzavci pa je umuklo „E viva!"
Nije umuklo „E viva“ Moje srce je koliko Cetinje od Lovćena do Belvedera kad znam da vam nijesmo omogućili da uživate u našoj krvi i kad znam da smo svi živi došli kućama. Da smo bili ujedinjeni, kao nikad do sad.
Nije bilo Srebrenice kojom ste nam prijetili i neće je biti više nikad!
Vidio je svijet slike kakve nije vidio do sad. Mi ih pamtimo. A i vi zapamtite, da su Crnogorci 'tice, ni s neba ne bi dolećeli popovi okupatorske crkve!
Ne čikajte nas, da ne uzleti soko sa grba našega.
Belveder nije pao, pale su samo jagnjeće kože sa vas krvožednih vukova. I svi su viđeli.
