Udarni dnevnik IN televizije u 19 sati: kamera s leđa prati u crno obučenog tipa izbrijane glave kako upada u veliku kancelariju gdje sjede direktori nikšićke Željezare, na čelu sa predsjednikom Markom Džejkobsonom.
Kratko je trajalo. „Smatramo da više nijeste vlasnici Željezare“, mirno je obavijestio Janko Vučnić, predsjednik Sindikata željezare, predstavnike vlasnika i ladno naredio da pokupe stvari. „Imate deset minuta da napuštite zgradu ako nećete mi da vas iznesemo“, prijeteći je završio radnički vođa pozivajući se na silu od hiljadu i kusur radnika koji ga podržavaju.
Potom slijede kadrovi unezvijerenih stranaca kako napuštaju prostorije ispraćeni povikom i psovkama kordona radnika. Rez.
Kakva Farma, koja Liga šampiona - gledanost Vučinićevog rialitija „Fabrike radnicima“ u centralnim informativnim emisijama premašila je sve što se tog dana pojavilo na programima crnogorskih televizija. Samo je falilo tuče i krvi, ali kao što reče šef nikšićkih sindikalaca može i do toga uskoro doći: „Sada se borimo golim rukama, ali vidjećemo sa čime ćemo rušiti Vladu ako bude stečaj“, obećao je Vučinić.
Privatizacioni kovitlac: Nikšićke slike obišle su svijet. To je svijetleća upozoravajuća poruka za inostrane investitore, neplaćena negativna reklama - zaobilazite Crnu Goru u velikom luku, tamo umjesto sile zakona caruje zakon sile.
Da je Crna Gora sređena država, danas bi Vučinić i ekipa teško disali pod tereteom brojnih optužbi: protivpravni ulazak u privatne protorije, pokušaj oduzimanja imovine, prinuda, nasilničko ponašanje...To je samo dio mogućih pravnih posljedica.
Međutim, gruvajući kao svemoćne gazde posred upravnih prostorija Janko Vučinić i njegovi radnički drugovi su dobro znali da im se neće ništa desiti, da sjutra neće biti pritvorskog otriježnjenja niti tužbi. Uzimajući pravdu u svoje ruke, nasilno otpuštajući one koji njih zapošljavaju i direktno prijeteći Vladi Crne Gore - sindikalci željezare su u stvari igrali igru koja se u Crnoj Gori igra od samog početka privatizacije. To se zvanično zove „pregovori sa državom i poslodavcem“. Nezvanično, svodi se na sljedeće: politički ucijeniti Vladu ili vlasnika ili možda obje strane i, na kraju, dobiti dio novca.
Je li novac zarađen, ima li ga na računu? Koga briga: neka ga privatizacioni tajkuni nađu pare kao znaju i umiju.
Pare, privatizacija i monopoli: Uostalom, sjeća li se ko gospodina Lejbezona, famoznog direktora Željezare kojem je, kao kakvom mafiozi, svojevremeno podmetnut ekspoloziv pod kola.
E, taj Lejbezon je bio vrli predstavnik tadašnjih vlasnika Željezare glamoroznog imena Midland, iza kojih su se prikrivali ruski, domaći, kajmanski, djevičanski i ko zna čiji tajkuni - pobjednici privatizacionog tendera. Formalno, oni su bili „sigurni investitori“. U realnosti – napravili su gubitak od nekoliko miliona eura i pobjegli glavom bez obzira. Privatizacioni ugovor je bio takav da je, na kraju, teret loše privatizacije platila država (čitaj: građani).
Nije poznato ko je sve u tom privatizacionom galimatijasu zarađivao, ko prao pare, ko je i što investirao, ko je koga prevario...Poznato je, međutim, da je Vlada uporno dotacijama i opraštanjima poreza kupovala socijalni mir, obećavajući bolje dane za Željezaru koja je tavorila zastarele opreme i bez stvarnog investitora.
Nakon što je neku godinu Vlada preuzela upravljanje - što su bili "svijetli dani" za željezarce - pojavili su se nakon tendera prije dvije godine novi vlasnici, Holanđani valjda. Ljudi pokušali da rade, ali uzalud. Za prvih šest mjeseci Željezara je poslovala sa dvadeset miliona eura gubitka, isplaćujući pri tom redovno plate. Ne treba smetnuti s uma: u Željezari, prastare tehnologije koja proizvodi jedino betonski čelik, prosječna plata za ovu godinu je – 600 eura.
Lažna liberalna ekonomija: Ono što se dešavalo sa Željezarom po sličnoj matrici odigravalo se i u nekim drugim preduzećima širom Crne Gore koja su prodata i predata u ruke privatnih vlasnika: nakon prvih poteškoća, umjesto prestrukturiranja, modernizacije ili, prosto, stečaja preduzeća – krenula su politička poravnavanja i dogovaranja. I odmah bi se pozivala ili prozivala Vlada: da obuzda investitore koji ne poštuju kolektivni ugovor ili pljačkaju imovinu kompanije; da obezbijede garancije za kredit; da država sa vlasnicima sredi za otpremnine ili da se, jednostavno, radnicima - isplati zarade. Pri tom, sve je lično morao da premjeri i odobri premijer Milo Đukanović, kojem radnici, kako kažu, jedino vjeruju.
Može se samo zamisliti kako bi neki premijer države Evropske unije sa indignacijom odbacio zahtjeve kojima se urušava ekonomski princip jedne zemlje. Ali, Crna Gora nije država EU - ovdje se priča o liberalnoj ekonomiji dok se dnevno odvija državna intervencija. Slika rudara Boksita koji mašu Đukanovićevim pismenim garancijama da će dobiti novac – iako Vlada nije vlasnik Boksita – pravi je dokaz potpuno izokrenutog principa privatizacije.
Posljedice neprincipijelnosti: Ostalo su samo logične posljedice. Dok u svim zemljama svijeta rudari štrajkuju izlazeći iz rudarskih jama na ulice, u Crnoj Gori rudari štrajkuju odlazeći sa ulice u jame – gdje bi trebalo da im je radno mjesto. Ono što je neprirodno ovdje postaje normalnnost: za godinu i devet mjeseci stotine nikšićkih rudara nije iskopalo kilogram rude boksita, ali su redovno primali plate i regrese. Kad su prestale dotacije, počeli su protesti.
Jednostrano i netačno bi bilo da se krivica svaljuje na radnike: oni su samo ukapirali kako funkcioniše sistem. Od početka privatizacije u Crnoj Gori niko iz državnih struktura nije odgovarao što je sklopljen loš ugovor; niko od investitora nije sudski gonjen zbog nepoštovanja ugovora; niko iz države nije zavirio u vlasničku strukturu nekih privatizacionih kompanija. Samo se osjećajem vlastite krivice zbog grešaka u privatizaciji ili populističkom željom da se politički profitira na izborima mogu pravdati Vladini napori da se isplate radnici koji nijesu zaradili pare. Ekonomskog rezona nema.Zato je sadašnja bahatost Vučinićeve „radničke milicije“ direkna posljedica loših političkih kompromisa koje je Vlada godinama pravila u privatizaciji. Računi stižu na naplatu i ne treba da čudi što željezarci drame kad im koju nedjelju kasni plata ili što rudari traže isplatu jubilarnih nagrada iako za godinu i devet mjeseci nijesu iskopali – kilogram boksita.
Dešavanja u Željezari, Bositima ili KAP-u razotkrila su tamnu stranu nekih crnogorskih privatizacija i ukazala su na prave razloge loših rješenja: nesposobnost ili korumpiranost državnih službenika, neodgovornost ili neznanje vlasnika, nezajažljivost ili nepofesionalnost radnika. Taj „magični privatizacioni trougao“ valja razlomiti, koštalo to neke položaja ili ne. U suprotnom, ovdje teško doći novi (čitaj: kredibilni) investitori voljni i sposobni da ulažu novac i dižu iz mrtvih neke željezare, rudnike ili druge državne posrnule kompanije.
Draško ĐURANOVIĆ
