Olena Nikulina zastaje, sklapa oči, otvara ih i počinje priču.
„Razmišljala sam što bi se desilo ako bi dobila poruku da je Maks poginuo, što bi uradila", kaže ona.
„Samo sam počela da plačem na sred ulice, jer nemam odgovor na to pitanje".
Sjedimo u kancelariji centra za volontere u Kijevu, gdje se sakupljaju kutije namirnica - hrane, medicinske opreme i pancira - koje se šalju ukrajinskim snagama na istočni front.
Tamo je epicentar ruske ofanzive.
Trenutno ona vidi dva razloga zbog kojih živi - naciju i porodicu.
Maksim, njen dvadesetšestogodišnji rođak, trenutno se bori u Marijupolju.
Dječaka sa kojim je odrasla opisuje kao pažljivog i uzornog studenta inženjerstva.
On je jedan od branilaca Azovstal čeličane u Marijupolju, posljednjeg ukrajinskog uporišta u tom gradu koje nekako odolijeva naletima ruske vojske.
U tom fabričkom kompleksu, opremljenom mrežom tunela i bunkera iz vremena Hladnog rata, trenutno ima par hiljada vojnika i civila.
Kako prolazi dani, imaju sve manje hrane, vode i vremena.
Olena kaže da je posljednju poruku od Maksa dobila 8. marta.
„Nikad nam nije pričao o tome kakvi su zaista uslovi, vjerovatno da se ne bi zabrinuli", kaže ona.
„Ali imaju vrlo malo hrane i zaliha medicinske opreme, sve je teže brinuti o ranjenim vojnicima".
Maks je odrastao u Sumiju, gradu na sjeveroistoku Ukrajine, a Maksova majka, Olenina tetka, željela je da on ode u vojsku, uz obrazloženje da je „to životna škola za muškarce."
Kada je pozvan da se bori u Mariupolju, u prvom trenutku majka je osjetila olakšanje mislivši da će grad, pošto je ipak relativno daleko od okupiranih oblasti u Donbasu, biti pošteđen najgorih razaranja.
Ali Rusija je odlučna da uspostavi kopneni koridor kroz istočnu Ukrajinu do Krima, a taj put vodi kroz Mariupolj.
Ovaj lučki grad već nedjeljama se nalazi pod opsadom ruskih snaga.
Vladimir Zelenski, predsjednik Ukrajine, kaže da broj žrtava u Mariupolju možda iznosi i nekoliko desetina hiljada.
„Užasno je što je on tamo", kaže Olena dok se suzdržava da ne brizne u plač.
„Prije svega mi je žao što nijesam sa njim više razgovarala dok su još postojale veze.
Osjetila sam se grozno kada mi je tetka u šest ujutru poslala poruku u kojoj kaže da je Maksov prijatelj vjerovatno poginuo i da je zabrinuta za sina."
Vjerovatno osjeća ponos zbog tog dječaka koji nekada vozio njen automobil, a sada je postao ukrajinski vojnik koji odbija ruski poziv na predaju.
„Nijesam mogla ni da pomislim da će moj rođak postati pravi heroj Ukrajine i Mariupolja", kaže Olena uz osmeh.
„Očigledno je da se radi o gorkom osjećaju ponosa jer mu je život ugrožen.
Sanjam dan kada će se vratiti i kada ću moći sve ovo da mu kažem."
Na jednoj od polica centra za volontera nalaze se ratni suveniri.
Tu je oprema ruskih vojnika, djelovi oborenih ruskih aviona i projektila koje su Ukrajinci ponosno izložili kao simbole ruske invazije koja je krenula po zlu za Moskvu.
Ali Kremlje će sigurno biti odlučan u namjeri da u ofanzivi na istoku ne ponovi greške iz centralnih i zapadnih djelova Ukrajine odakle su se ruske trupe povukle.
Vjeruje se da Vladimir Putin, predsjednik Rusije, želi da njegova vojska ostvari značajnije uspjehe do 9. maja i Dana pobjede nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu.
Upravo bi osvajanje Mariupolja moglo da predstavlja taj uspjeh.
Takva Putinova namjera zabrinjava Vladimira Vasilijuka, čiji se dvadesettrogodišnji sin Danilo takođe bori u čeličani Azovstal.
Oni su i dalje u stalnom kontaktu.
„Momcima nedostaje municije, ali ne žele da napuste objekat jer štite civile", objašnjava Vladimir.
Njegov staložen, gotovo ravnodušan izgled, kao da počinje da se raspada što više priča o sinu jedincu.
Vladimir spušta pogled i duboko uzdiše.
„Ne spavam noću", priznaje.
Kada bi imao priliku da ode tamo, to bi i uradio, kaže.
„Ne mislim da je grad vrijedan života mog sina, ali momci su sami izabrali.
„Možda je moja greška što je otišao u vojsku, jer sam ga uvijek vodio na treninge i pripremao ga za to", dodaje Vladimir.
Njegov sin je oduvijek želio da učini Ukrajinu boljom zemljom, objašnjava.
Stojimo u Kijevu ispred spomenika koji je prekriven vrećama sa pijeskom obojenim u plavo i žuto - kao ukrajinska zastava.
Zvona na crvki Svetog Mihaila označavaju da je pet sati.
„Siguran sam da ćemo se ponovo vidjeti, samo je pitanje vremena.
„Ali ako bi mogao da mu pošaljem poruku, rekao bih mu da ga volim i da ga čekam", zaključio je Vladimir.
