Odrasle osobe koje odbijaju da odrastu i preuzmu odgovornosti koje odraslost nosi sa sobom zovemo Petar Pan - vječiti dječaci i djevojčice. Sigurno svako od nas u svojoj okolini može nekog prepoznati - često se i na prvi pogled to da primijetiti, jer osoba se ponaša infantilno u svakodnevnoj komunikaciji, oblači se kao dijete i adolescent, nosi neuobičajenu frizuru ili upražnjava hobije i aktivnosti karakteristične za mlađi uzrast.
Moderni Petar Panovi odlažu osamostaljivanje, odbijajući da napuste roditeljski dom, završe fakultet i nađu zaposlenje. To su oni „vječiti studenti“, koji ne mogu da ostvare ni stabilan emotivni odnos.
Odlažu udaju ili ženidbu i ostaju u svojoj primarnoj porodici, jer se tu osjećaju zaštićeno, voljeno i prihvaćeno.
S druge strane, postoje i osobe koje na prvi pogled ostvaruju i odlične rezultate na poslu, imaju vezu ili brak, žive odvojeno i čak imaju djecu, ali su u svojoj biti i dalje - djeca.
Mnogi (ne više tako mladi) ljudi ulaze u brak nesvjesni obaveza koje on nosi sa sobom i nastavljaju da žive kao i prije braka i djece.
Volim da kažem da je to - „igramo se da smo veliki“. Ustvari i dalje su emotivno i finansijski vezani za svoje roditelje, nastavljaju da izlaze, da se zabavljaju, dok djecu drugi paze.
Ovaj pasivni odnos prema životu takođe je jedan oblik sindroma Petar Pana (Hoću da budem odrastao, ali želim da nastavim da živim kao u studentskim danima).
Zašto se razvija sindrom Petra Pana:
Razmaženi stil vaspitanja - Nepostojanje tačnih granica u ranom djetinjstvu i pretjerano zaštitnički stil roditeljstva stvara pasivne osobe koje odbijaju da odrastu - Zašto bi kada im je ovako lijepo, sve njihove potrebe su zadovoljene? („Pusti to, majka će za tebe...“)
Pretjerana simbioza sa roditeljima - Nemogućnost emocionalne separacije od roditelja, čak i kada postoji fizičko odvajanje. Ove osobe imaju utisak da ako odrastu i ne budu više djeca, na izvjestan način izdaju svoje roditelje i oduzimaju im njihovu važnu ulogu.
Ekonomska nesigurnost - Da li zaista da odrastem i suočim se sa svim nesigurnostima u vezi posla, računa, obaveza. Realna životna nesigurnost u današnje vrijeme zaista odlaže ulazak u odraslost i preuzimanje svih obaveza, rizika i dužnosti.
Pogrešna uvjerenja o odraslosti - Posmatranjem svojih roditelja i drugih odraslih u najranijem djetinjstvu razvijamo sliku o tome što znači biti odrastao. Ako su oni bili ljuti, zabrinuti, uvijek u poslu, bez zabave i relaksacije, dijete će zaključiti da je biti odrastao nešto jako loše i da kada odrasteš samo brineš, radiš, mučiš se i da prestaje sva zabava i bezbrižnost. Tako, da bismo izbjegli da i mi postanemo takvi, odbijamo da odrastemo.
Vječna mladost i zabava kao imperativ 21. vijeka - Mladost, zabava, bezbrižnost i uživanje stavljaju se na vrh životnih vrijednosti. Bombardovani smo sa svih strana preparatima za produžavanje mladosti, kako je biti odrastao - dosadno. Gleda se blagonaklono na sve koji nastavljaju da žive i dalje kao u studentskim danima. Nemoj da budeš odrastao, nemoj da budeš dosadan…
Jasno je da se ovaj sindrom gradi na našim pogrešnim uvjerenjima koje smo tokom života sticali, tako da se može prevazići - dekontaminacijom tih pogrešnih uvjerenja. Naravno da naše dijete uvijek čuči u nama i ne treba ga gušiti. To naše dijete traži zabavu, spontanost i razonodu. Naravno da svaka odrasla osoba ima pravo da svoje unutrašnje dijete pusti, i da biti odrastao, ne znači biti dosadan.
S druge strane, svaka životna dob nosi i svoje obaveze i odraz je naše emocionalne, intelektualne i socijalne zrelosti da li ćemo te obaveze prihvatiti i izvršavati kako bismo bili stabilne ličnosti i pouzdani članovi zajednice u kojoj živimo.
