U svom životu nije zaboravila nijedno lice, nijedan rođendan. Nikada se nije desilo da ne dođe na neki sastanak, ili da propusti koju notu.
Luiz Oven, njujorška 37-godišnja violinstkinja, sjeća se svega. Svaki momenat njenog života je u njenom sjećanju.
Jer, Luiz ima ono što se zove „superiorna autobiografska memorija“, ili „hipertinezija“, koja joj dozvoljava da se sjeća svakog momenta kao da ga je proživjela koju sekundu prije. I, još više nego što je gvozdenog sjećanja, Luiz je pravi ljudski arhiv.
Sudbonosni 22. mart 1986.
„Imam puno živih sjećanja od kada sam bila veoma djevojčica. Ali, mislim da sam shvatila da imam neubičajenu memoriju kada sam imala oko 12 godina. Bio je 22. mart 1986, bio je Uskrs i otišla sam kod bake. Ona mi je dala kalendar na kojem su bile propratne fotografije za svaku od 52 sedmice. Ja sam počela da pišem po kalendaru, bilježim rođendane prijatelja i rođaka. Sjećala sam se svih. Onda sam shvatila da mogu da se sjetim pojedinačno svakog od tih datuma i onoga što se desilo tih dana prethodne godine. Razumljivo je bakino zaprepašćenje kada je vidjela da njena unuka uspijeva da se sjeti svakog pojedinačnog dana u prethodnoj godini. Kada mi je kazala da većina ljudi ne uspijeva da se sjeti tih detalja, shvatila sam da moje sjećanje funkcioniše na drugačiji način.“
Ako tražimo od Luiz da navede neki poseban datum, do 1985. nadalje, ona se sjeća odlično svega što je radila tokom dana. „Sjećam se da li je bilo sunčano ili je padala kiša, sjećam se i vijesti na televiziji ili onoga što sam pročitala u novinama.“
Luiz definiše svoje skokove u prošlost kao „putovanja kroz vrijeme“.„Ako neko priča o nekom danu u posljednjimh 25 godina, putujem odmah kroz vrijeme i živo se sjetim događaja i emocija koje sam doživjela toga dana, sa intenzitetom kao da su se desili malo prije. I to bez napora. Za mene je to mentalna igra koju igram sama sa sobom, razmišljajući o onome što se desilo tog pojedinačnog dana.Na primjer, prekjuče, kada sam šetala kroz Central park, automatski sam počela da razmišljam što sam radila prije godinu dana na taj datum. Zatim, što sam radila prije dvije godine. I, sve tako, do 1985.“
Prednosti i mane čeličnog sjećanja
U profesiji, ima sreću da ne rizikuje u tome kako će nešto odsvirati. Za svoju porodicu i prijatelje, ona je pravi čuvar i njihove prošlosti.
„Sjećam se svih detalja i događaja veoma jasno, pa traže od mene da se sjetim nekih detalja iz njihovih života.“
Ali, nije uvijek lako upravljati jednom ovakvom sposobnošću.
Neki put, više nego dar, pretvara se u pravo prokletsvro.
„Ima momenta kada bih voljela da zaboravim neke bolne momente moga života. Ako neko priča o nekom bolnom danu iz moje prošlosti, oživi mi se istog momenta i onaj bol koji sam osjećala toga dana. Naprimjer, nanovo preživljavam prekid neke veze ili poslovno razočarenje kao da se desilo juče, a ne možda i prije 15 godina.“
Ali, Luiz je pronašla i svoj sopstveni način zaštite.
„Pokušavam da se ne zadržavam na tužnim sjećanjima. Pokušavam da fokusiram svijest na lijepe stvari. Sad je moj cilj da napunim bazu podataka moje memorije samo pozitivnim sjećanjima. Tako, i ako ružna sjećanja ne nestaju, lijepa sjećanja uvijek pobijede ona ružna.“
Iako ima ovu neobičnu sposobnost, Luiz je, prije svega, samo jedna njujorška singl koja živi frenečtičnim životom.
(La Stampa, prevod: G. Borović)
