Sjeli su baštu „Selecta“. Nekako se posebno „raširili“ za stolom i „bacili“ pogled ka Trgu boraca, ka centru i „srcu“ Kolašina. Najstariji među njima je gledao bez treptanja prostor i ljude ispred sebe. Bio je to pogled koji traži i vraća vrijeme. Kada je osjetio blizinu konobara, izgovorio je – nikšićko pivo. Izgovorio i nastavio da gleda...
Pogledi i tišina su kasnije nastavljeni „nazdravljanjem“ i razgovorom. Najviše je pričao onaj najstariji, dvojica mlađih su slušali, podržavali, bili glasni i veseli. Njihov sto je stvarao pravu i originalnu atmosferu u bašti. Simpatični i komunikativni gosti su počeli komunikaciju i sa susjednim stolom za kojim je bila domaća postava „Selecta“ – Mikan, Migo, Baneta,Tomica, čekao se Mujo. Nakon razmijenjenih pozdrava, razmijenjeno je piće. Onda je stigla i glavna rečenica, od onog najstarijeg...
– Prije 61 godinu sam služio vojsku u Kolašinu, služio sam JNA u kasarni na Brezi. Danas sam prvi put u Kolašinu poslije šest decenija…
Bio je to dovoljan razlog da prestanu sve ostale priče i da 82-godišnji Henrik Fekonja postane ,,glavni“. Osjetio je da svi čekaju njegovu riječ. Da su pogledi i tišina koji su mu upućeni znak posebnog poštovanja.
– Bila je to 1962. i 1963. godina. Iz Svete Trojice, iz Slovenske Gorice blizu Maribora, sam stigao u Kolašin. Bila je to brdska pješadija ili planinska pješadija. Ja mlad, dvadeset i nešto godina. Vojska puna discipline i obaveza, obuka zahtjevna i naporna. Zapamtio sam sva kolašinska brda, ali i puteve ka planinama. Bio sam u intendantskoj službi, kao profesionalni mesar radio sam u kuhinji, ali smo po terenu svuda pratili pješadiju. Svuda smo morali da stižemo, a bili smo uključeni i u građevinske poslove. Sjećam se kako smo tovarili šljunak iz Tare i naše vojne kamione…
Osamdeset dvogodišnji penzioner je ovoga proljeća odlučio da dođe do Kolašina. Da nakon 60 godina posjeti grad u kojem je služio JNA. Tako je još jednom potvrđen ,,magnetizam JNA“. Priče iz vojske, iz JNA traju i obnavljaju se i kada više nema ni te države, ni te uniforme i kada se teško objašnjava fenomen toga vremena. Henrik Fekonja je svojim kolašinskim prijateljima pričao kako je to prije 62 godine izgledala JNA u njihovom Kolašinu. Onda svako od kolašinskih poznanika koji su takođe služili JNA u nekim narednim decenijama, osjeti potrebu da ispriča ,,dio sebe“ iz tog vremena. I svako sjećanje prati nazdravljanje.
Henrik Fekonja je htio da dođe sam u Crnu Goru i Kolašin. Čim je saopštio svoju ideju sinovima Smiljanu i Robertu, dobio je podršku od njih. I, naravno, tri avionske karte su kupljene za Podgoricu u kojoj su se smjestili, a Kolašin im auto-putem nije bio daleko…
– Oženio sam se tačno 27. januara 1962. godine i krajem marta te godine krenuo u vojsku. U kolašinskoj kasarni koja je tada bila itekako brojna, bile su uglavnom planinske jedinice. Obuka nije bila nimalo laka pa su ove jedinice pomalo imale i tretman ,,kaznenih“ i za vojsku i za starješine. Bio sam profesionalni mesar, imao dosta posla pri kuhinji, ali se stizalo svuda gdje te naređenje i potrebe vojske usmjere. Sjećam se da je tada kapetan prve klase bio Kralj čija porodica i sada živi u Kolašinu – priča Henrik.
On je dobio dozvolu i da posjeti današnju kasarnu Vojske Crne Gore na Brezi. Prošetao je, sjetio se nekih objekata, razgovarao sa starješinama. Obilazio je i Kolašin i odmah uočio kako je na mjestu starog hotela ,,Bjelasice“ sada moderni hotel ,,Bjanka“. Stari hotel ,,Bjelasica“ bio je jedan od glavnih objekata Henrikovog Kolašina od prije 62 godine…
Nakon četiri dana boravka u Crnoj Gori i Podgorici, a najviše u Kolašinu, trio Fekonja iiz Slovenske Gorice – otac Henrik i sinovi Smiljan i Robert – su se vratili svojoj ,,Mariborskoj cesti broj 14“. Uspješna porodica ostvarila je i tu ,,pobjedu sjećanja“ – otac Henrik je napunio svoju dušu tako što je nakon 62 godine ponovo bio u Kolašinu gdje je služio JNA.
Što sa ,,deset dana nagradnog“
Henrik Fekonja je bio dobar vojnik JNA. Profesionalni mesar koji je ispunjavao taj značajni sistem funkcionisanja ,,vojne kuhinje“. Ali i odgovoran i ozbiljan tada 20-godišnjak koji je razumio zahtjeve vojne obuke i sve ono što je tražila JNA. Prednjačio je u ispunjavanju vojničkih obaveza i zadataka. Za takvog vojnika su stizale i nagrade. Ali – ,,što sa deset dana nagradnog“.
– Dobijem nagradno odsustvo i jednostavno ne mogu da ga realizujem. Četiri dana se putuje u jednom pravcu, četiri dana u povratku. Kući se ne može biti ni dva cijela dana. I tako, dobijem nagradno odsustvo i ne mogu da ga iskoristitim jer daleko je bila ,,moja Breza“ od moje ,,Mariborske ceste“ – priča Henrik Fekonja.
