Za Gradski portal Skrozza je govorila o novinarstvu danas, vezama medija i politike, ali i o tome da li je i zašto utihnuo glas intelektualaca, te koliko su slobodni novi mediji.
Dobitnica ste Regionalne novinarske nagrade Srđan Aleksić u kategoriji Hrabrost. Šta danas znači biti hrabar novinar? Da li je sve manje onih koji taj epitet mogu ponijeti?
Skrozza:Hrabrost je, što smo vidjeli u posljednje tri decenije, kategorija koja je rastegljiva i promjenljiva. Ali mislim da je negdje konstanta da je hrabar novinar koji očuva čist obraz, bez obzira na okolnosti oko njega, a okolnosti danas pogoduju kaljanju.
Mislim da je hrabrost ostati svoji i sačuvati bazično poštenje koje nas je dovelo u ovu profesiju. Zašto kažem hrabrost? Zato što ostati častan podrazumijeva da ćeš biti meta raznoraznih napada, te da ćeš vrlo često biti u ratu sa svima i morati da ideš sam protiv svih i protiv opšte struje,
Da bi se bio častan novinar plaća se visoka cijena i to zaista podrazumijeva određenu vrstu hrabrosti. Mislim da je ta dimenzije tokom svih decenija nemira na Balkanu ostala konstanta sve ostalo sa mijenjalo.
Karijeru ste počeli devedesetih u opozicionim medijima koji su se suprotstavljali režimu Slobodana Miloševića. Možete li uporediti tadašnju i aktuelnu medijsku scenu?
Skroza:Tadašnja i aktuelna medijska scena Srbije je neuporediva. Tokom devedesetih smo imali situaciju da nam specijalci upadaju u redakcije. Bila sam mlada novinarka kad je u redakciju radija Index upalo 40 do zuba naoružanih specijalaca. Držali su nas tu cijelu noć, nismo znali da li ćemo izaći iz redakcije. U tom smislu, možda bi moglo da se kaže da je sada bolje, jer nam makar niko ne upada u redakcije, ali lično se osjećam daleko lošije danas. Sada su pritisci perfidniji, teže ih je dokazati i prikazati , a razaraju medijsko tkivo.
Da je lošije nego devedesetih vidi se i po broju nezavisnih i profesionalnih medija. U vrijeme vlasti Miloševića smo imali nezavisne i profesionalne medije skoro u svakom selu. Svaki grad je imao nekoliko takvih medija koji su bili umreženi u ANEM. Sada imamo desetak slobodnih medija. Ostalo su pokupovali SNS tajkuni, sve je pod direktnom kontrolom vlasti.
Imam utisak da medijski konzumenti više nemaju izbora. Ako nisi pretplatnik SBB operatera, nemaš izbor profesionalnih medija. Dakle, profesionalni mediji su teže dostupni, ima ih daleko manje i u daleko su lošijoj poziciji nego devedesetih.
Trpimo pritiske kakve nismo trpjeli. Ne sjećam se da se u Miloševićevo vrijeme dešavalo da nastupiš u emisiji na nezavisnoj televiziji i kažeš nešto protiv režima i da te sjutradan razapnu u medijima. To je sada uobičajena situacija. Tada si imao slobodu govora, ne preveliku, ali si je imao. Sada sloboda govora postoji samo kao privid.
Da li je i u regionu slično?
Skroza:Bez pretenzije da kukam moram da kažem da mi se čini da je svuda kriza, ali nigdje nije kriza kao kod nas.
U Crnoj Gori imate duboko polarizovano društvo pa samim tim i duboko polarizovane medije U Hrvatskoj, takođe imate neku vrstu polarizacije, ali imate osnovne teme oko kojih se većina stanovništva, pa i većina medija slažu. U Bosni i Hercegovini je duboka polarizacije društva, pa su stoga i mediji podijeljeni ali u odnosu na to ko u kom dijelu vlada i vodi politiku. Znam da seMiilorad Dodikvrlo grubo odnosi prema tamošnjim medijima i da je tamo kriza slična ovoj koju imamo u Srbiji,
Uz sve te polarizacije čini mi se da nigdje situacija nije tako jeziva kao što je kao što je u Srbiji. Bila sam na par tribina u Crnoj Gori gdje su se novinari zaista svađali i to vrlo oštro. Vidjelo se da tu postoji politička podijeljenost, da postoji razlika u uređivačkim politikama ali su i dalje držali jedan nivo te svađe. U Srbiji je takav dijalog, takva razmjena mišljenja ili svađe, nemoguća, nezamisliva. Kod nas ne postoji otvoreni sukob između jednog i drugog dijela javnosti, Kod nas između jednog i drugog dijela javnosti postoji Kineski zid. To čini mi se ne postoji nigdje u regionu.
Postoje boljke koje su globalne, da štampa nestaje, da se mediji sve više oslanjaju na društvene mreže, da je velika zastupljenost fejknjuza. Imamo polarizaciju političku u svakoj državi u regionu, ali nigdje nema takve krize kritičkog mišljenja, nezavisnih medija i novinara kao u Srbiji.
Kad je riječ o regionu mislim da ste u najvećoj opasnosti vi u Crnoj Gori. Plašim se da će kod vas sada doći do poplave kvazimedija koji postoje u Srbiji. Plašim se da će i uticaj iz Srbije na vaše medije biti još jači nego što je sada, da će se stvarati fantomski mediji koje financiraju različite interesne grupe itd. Ali za sada mislim da postoji još nade i za crnogorske medije i za kritičko mišljenje. Za Srbiju to već ne mogu da kažem.
Da li to znači da je sve pa i mediji u vlasti politike, da je novinarstvo svedeno na propagandu?
Skroza:Sve je, nažalost, svedeno na progandu. Ljudi su politička bića, svuda i oduvijek, ali kod nas je apsolutno sve postalo politika. Ne mogu da kažem da je sve propaganda, jer i dalje postoje u svim državama regiona nezavisni i profesionalni mediji. Dakle, nisu svi propagandisti, ali sve jeste politika.
Ponekad mi se čini da i mediji da bi opstali na medijskoj sceni i u medijskoj zajednici moraju da vode jednu vrstu politike, da dobro vagaju “da li će izaći na izbore”, “da li će izaći na duel” , biti “dobri s ovim ili onim”, na više nivoa oni su u službi politike.
U službi propagande su mediji koje diirektno ili indirektno finansira vlast i na koje vlast utiče u smislu uređivačke politike. U Srbiji skoro 90 odsto medija otvoreno vode propagandu u skladu sa interesima vlasti. Djelovanje medija je u skladu sa političkim gibanjima, što je donekle i normalno, jer se mediji uglavnom bave politikom, dobar dio medija, dvije trećine čak, su politički i društveni magazini, dnevnici i televizije. Ima, dakle, logike da postoji veza, između medija i politike, ali mi se čini da politika zadire čak i one segmente i medije u kojima je nije do sada bilo. U crnu hroniku je uveliko ušla politika. U Srbiji više nemamo crnu hroniku sada imamo crne strane politike. Kriminalne klanove povezane s političarima, kriminalce povezane s politikom i slično. Svuda imamo upliv politike, sve je u vlasti politike, a dio medija je sveden na propagandu.
A šta je sa glasom intelektualaca? Da li se on čuje, da li je slobodan ili je i taj glas preuzela politika?
Skroza:Sve je preuzeo strah. Ne politika nego strah. Kada to kažem, mislim na odnos broja intelektualaca koji postoje u ovim državama i pošto govorim o Srbiji, odnos broja intelektualaca koji izlaze u javnost sa stavom, kakav god bio, provladin, antivladin, kritički nekritički itd. Jako mali broj ljudi izlaze da bilo šta kažu.
Nekoliko godina radim emisiju Kvaka 23, u agenciji Fonet. Svake sedmiice moramo da imamo troje sagovornika na određenu temu, a tokom nedjelje imamo još pet video formata za koje su nam potrebni sagovornici na različite teme. Izračunala sam da u čitavoj Srbiji nema više od 100 ljudi koji mogu i hoće da govore za medije. Ljudi koji nešto znaju i hoće da podijele to što znaju sa javnošću nema više od 100 u državi koja ima skoro 7 miliona stanovnika, To nam govori da su ljudi preplašeni. Dakle, intelektualci postoje, ali su se negdje zavukli. Većina se zavukla u mišju rupu, jer gdje su drugo?
Samo na Univerzitetu imate nekoliko hiljada ljudi, a progovara njih 50, ne više. U cijeloj Srbiji, ne samo u Beogradu, Šta se desilo? Čega se ti ljudi plaše, da li se plaše da će izgubiti sinekure, katedre, honorare, tezge? Ne znam. Da li ih je strah za porodice, ne znam, da li žele da obezbijede djecu, pa ćute dok se sve ne sredi, čekaju bolja vremena. Ne znam, Ali vrijeme prolazi, curi, a bruka ostaje. Jer bruka je za jednog intelektualca, za čovjeka koji sebe smatra intelektualcem, da ne podigne glas, Pa čak i ako ga mediji ne zovu postoji toliko platformi, društvenih mreža, načina da se progovori, da se kaže. Gdje su ti ljudi, sramota je da ćute.
Mislim da se rukovode strahom, a nisam sigurna da je taj strah političke prirode, jer ne želim da vjerujem i ne mogu da prihvatim da svi trpe vrstu političkog pritiska. Prosto je nemoguće da se to dešava. Mislim da su uplašeni preventivno, da se slučajno ne bi nekom zamjerili. To se vidi u privatnim komunikacijama da oni ćute preventive radi, da preduprijede eventualne probleme.
Sa druge strane, oni koji se čuju su prilično glasni, prilično su uticajni i njihova riječ prilično boli ove koji su na vlasti. To se vidi iz načina na koji se vlast odnosi prema njima, iz načina na koji vlast reaguje na svaku riječ intelektualaca. Dakle, najžešće reakcije u javnosti dobijaju profesori Univerziteta, akademici koji se usude da govore protiv vlasti, oni su najsurovije napadnuti, gore nego svi mi drugi. Kapa dolje, onima koji i dalje govore, jer njihova riječ se i dalje sluša i važna je. One koji ćute treba da bude sramota kako predaka tako i potomaka.
Koliko su slobodni novi mediji, društvene mreže, FB, Tviter?
Skroza:Oni su slobodni na prvom nivou. Mala je vjerovatnoća da će vam biti ukinuto pravo govora iako algoritmi i različiti sistemi daju takvu mogućnost, ona je vrlo mala, mjeri se se promilima. Tako da na tom prvom nivou pojavnom imate slobodu.
Problem, međutim, nastaje ukoliko to što ste izgovorili, napisali, istakli negdje na javnoj platformi, podrazumijeva i komentare. U komentarima čitalaca i drugih medijskih konzumenata se vidi da zapravo slobode nema. Ko se usudio da kaže nešto što nije mejnstrim, automatski doživljava odmazdu, podrazumijeva se vrijeđanje na svim mogućim nivoima, Onda vidimo da sloboda ne postoji. Jer ako ti izlaziš u javni prostor unaprijed svjestan da će to što kažeš izazvati lavinu uvreda, u startu nisi slobodan čovjek ni slobodna žena.
Koliko god bio hrabar, koliko god želio da nešto da kažeš, ako znaš da će te neko izvrijeđati poslije toga i da je to cijena koja se plaća to mora da utiče na tebe. Tu je nekako i hrabrost i sloboda ograničena. Nisam pistalica teorije da društvene mreže i javne platforme pružaju punu slobodu. One dopuštaju slobodu da izgovoriš nešto i da bez obzira na cijenu kažeš svoje mišljenje ali podrazumevaju i određene probleme i da moraš platiti određenu cijenu.
Imamo i situacije da Fejsbuk, Tviter i Jutjub ukidaju naloge onima koji kažu nešto što se ne sviđa vlasniku ili nekom korisniku mreže. U Srbiji, a vjerujem da je slično i u Crnoj Gori, imamo grupe botova koji rade za političke grupacije i koji su vrlo moćni na internetu.
Kada uđete u naloge medija vidite jednoumlje što znači da iza toga stoji organizovana grupa ljudi. To su najčešće ljudi, izvinjavam se ali moram da se tako izrazim, koji pljuju taj medijski sadržaj i vidite jednu organizovana hajku, jer se koriste iste rečenice,, iste riječi i stavovi.
Novi mediji jesu važni, jesu slobodna platforma, ali sa njima treba sve više i više paziti , jer su novi mediji sve više i više meta. U tom virtuelnom medijskom prostoru ima svega što imamo i u realnom, ali čini se čak i malignije, jer virtuelni prostor omogućava različitim interesima da anonimno nastupaju, a da pritom napadaju ljude koji stavove iznose imenom prezimenom i otvoreno,
Tu imamo jedan podmukli interes na koji svi treba da obrate pažnju, jer stvari obično nisu onakve kakve izgledaju na prvu loptu. Protivim se bilo kakvoj cenzuri, bilo kakvoj kontroli društvenih mreža ali ne bih slavila društvene mreže kao apsolutno slobodne platformu jer one to nisu.
Kako bi moglo doći do doći do ozdravljenja i povratka dostojanstva novinarskoj profesiji?
Skroza:Može se doći do ozdravljena vrlo jednostavno tako što se promijeni društvo. Sada sam cinična, naravno, nije jednostavno, ali bez promjene društvenog okruženja mediji ne mogu da budu drugačiji nego što jesu.
Na svim konferencijama na kojima se bavimo opštim medijskim temama imamo jednu vječnu – da li su mediji ogledalo ili avangarda društva. Nakon svih rasprava uvijek dođemo na isto a to je da su mediji i te kako ogledalo društva.
Medije čine ljudi koji rastu, koji su vaspitavani, koji su odgajani na vrijednostima jednog društva. Medije kupuju i čitaju ljudi koji su proizvod tog društva. Mediji, prema tome, ne mogu da budu drugačiji nego što je to društvo.
Ako je društvo polarizovano, mediji ne mogu da budu drugačiji. Ako je društvo bijesno, histerično, agresivno i njeguje nasilje i mediji će biti isto takvi. Ako društvo njeguje prostakluk, ako je na političkoj sceni prostakluk, takvi će biti i mediji. Dok se djeca vaspitavaju tako da je važan samo novac i interes, a da za ideale ginu budale, dotle nema povratka dostojanstva profesije.
Svi mi u regionu, svaka država ponaosob, ima tačno takve medije kakve zaslužuje. U Srbiji su mediji doslovce slika našeg društva, Njeguju nasilje, prostakluk, njeguju Ioše namjere ljudi jednih prema drugima, njeguju političku polarizaciju, njeguju ljutnju, bijes i agresiju.
Kada kažemo ne može da dođe do ozdravljenja dok se ne promjeni društvo to djeluje beznadežno, jer nam se čini da je u svim državama regiona društveno ozdravljenje daleko. Ali može da se desi da do njega dođe preko noći, jer čuda su moguća i u čuda treba vjerovati bez obzira na godine. Dešavaju se društvene promjene,, društvo može da doživi revoluciju preko noći. Čak ne govorim o političkim promjenama nego o društvenim prije svega.
Svi mi smo i dalje u poslu jer vjerujemo da nada zaista umire posljednja Ne mogu kao novinarka da prihvatim da će profesija ostati kakva je sada ili da će biti gora. Onda je bolje da pakujemo kofere i odemo negdje drugdje.
Ne vjerujem da postoji mogućnost života normalnog bez iole normalnih medija i normalne novinarske profesije. Ako budemo njegovali procese kakve smo do sada njegovali i ako društva u kojima živimo budu ovakva kakva su sada ona bolje da se razilazimo.
