Nekadašnji načelnik je, međutim, na saslušanju u pretkrivičnom postupku prećutao je da je naređenja izdavao iz stranke Mire Marković, supruge tadašnjeg predsjednika SRJ Slobodana Miloševića.
- Radonjić je u svom iskazu tvdio da je na dan ubistva Ćuruvije 11. aprila 1999. bio kod majke zbog Uskrsa. Provjerom baznih stanica mobilne telefonije, međutim, utvrđeno je da je bio u Venizelosovoj ulici broj 31 (nekada Đure Đakovića), gdje se nalazila centrala JUL-a. Ovo nije dovoljan dokaz da protiv Radonjića bude pokrenut postupak, ali istraga se nastavlja - kaže izvor “Blica” upoznat sa istragom ubistva Ćuruvije.
Prema tvrdnjama pojedinaca iz DB, ali i svijeta politike, Milan Radonjić je na mjesto načelnika beogradskog DB postavljen zalaganjem Mirjane Marković, predsjednice JUL-a i supruge tadašnjeg predsjednika Srbije. Radonjić je radio kao operativac pri beogradskom DB, zatim je prebačen u Drugu obavještajnu upravu, koja je bila zadužena za kontakt sa JSO. Sa tog mjesta imenovan je za načelnika beogradskog centra.
Radonjić je na mjesto šefa beogradskog DB i po automatizmu pomoćnika načelnika cijele Službe Državne bezbjednosti došao 4. aprila 1999, sedam dana prije ubistva Ćuruvije. Mirjana Marković je desetak dana pred ubistvo na sjednici Direkcije JUL-a Ćuruviju označila kao glavnog državnog neprijatelja koji je izazvao bombardovanje i poručila je da će mu “narod suditi”.
Dan poslije postavljenja Radonjića za šefa beogradskog DB u “Politici ekspres” je objavljen tekst “Ćuruvija dočekao bombe”, koji je pročitan i u drugom Dnevniku RTS. Prije toga Ćuruviji je Mira Marković sredinom oktobra 1998, uputila otvorene prijetnje.
Pripadnici beogradskog DB su pred sudom tvrdili da je baš Radonjić insistirao na intenzivnom praćenju Ćuruvije i da je to bila jedna od prvih njegovih naredbi izdata samo dan, dva nakon postavljenja.
Izjave da je on izdao naređenje o praćenju Ćuruvije su ranije dali Zoran Pavić, načelnik Četvrtog odeljenja Radovan Božović, načelnik Trećeg odeljenja i njegov pomoćnik Stevan Basta, kao i Cvijetin Milenković, dežurni načelnik Centra DB u vrijeme ubistva Ćuruvije.
Krajem 2000. objavljen je dosije DB “Ćuran” kojim se potvrđuje da je Ćuruvija praćen na dan ubistva. Početkom 2001. počela su saslušanja 27 pripadnika Devetog odjeljenja beogradskog centra DB, a većina je potvrdila da je su Ćuruviju pratili 24 sata dnevno.
Jedan od pripadnika DB koji su učestvovali u samom praćenju, međutim, nije čuo naređenje za prekid praćenja, pa je vidio bijeli “golf” koji pripada beogradskom DB, ali koji nije korišćen za praćenje. Viđeni su pripadnici DB Ratko Romić i Miroslav - Miki Kurak, a kasnije su locirani u blizini mjesta ubistva Ćuruvije u Svetogorskoj ulici pomoću baznih stanica mobilne telefonije.
