Bivši pripadnik Jugoslovenske narodne armije Zlatko Tarle, koji je u prvostepenom postupku oslobođen optužbe za ratni zločin nad hrvatskim zarobljenicima u sabirnom centru Morinj, kazao je u ispovjesti za Portal Analitika da rasvjetljavanje tog slučaja nije moguće dovesti do kraja samo suđenjem šestorici ljudi.
- Vjerujem da neće ni vrijeme pokazati šta je istina, ako se ne primijeni daleko detaljnije i sveobuhvatnije istraživanje, a ne samo suđenjem koje je upravo završeno, kazao je Tarle koji je u to vrijeme kao rezervista u Morinju bio ispitivač JNA. Tarle je pohvalio Viši sud za hrabrost prilikom izricanja presude.
- Ovo su krupni predmeti za svakog ko presuđuje i dobro je kada se pokaže hrabrost da se bude pravičan, pravilno ocijeni uloga svih strana u procesu i donese odluka kakva je donesen, smatra Tarle.
Upitan da li će ako Apelacioni sud potvrdi presude od države tražiti naknadu štete za vrijeme provedeno u pritvoru Tarle je odgovorio potvrdno.
- Obeštećenja samo donekle treba i mogu da kompenzuju sve gubitke, počev od zdravlja, preko izgubljenog posla, ugleda, društvenog statusa, problema sa kojima je moja porodica morala da se suoči, do materijalnih gubitaka. Ipak je izrečena presuda najveći dobitak i otvara mi vrata za pokušaj povratka u normalne tokove, život bez tereta optužbe na leđima, navodi Tarle.
Presudom Višeg suda Mlađen Govedarica i Zlatko Tarle oslobođeni su optužbe da su počinili krivično djelo ratni zločin protiv ratnih zarobljenika u sabirnom centru Morinj nad hrvatskim zarobljenicima, dok je Boro Gligić osuđen na 3 godine zatvora, Ivo Gojnić na dvije, Špiro Lučić na 3 i Ivo Menzalin na 4 godine zatvora zbog istog krivičnog djela.
Zlatko Tarle je rođen 1948. godine u Mostaru, u rudarskoj porodici. Školovao se u Crnoj Gori, BiH i Srbiji. Vojnu Akademiju završio je 1970. godine. Prve dvije godine službe u JNA proveo je u garnizonima Dubrovnik i Trebinje, a ostatak aktivne vojne karijere u Herceg Novom (Kumbor). Aktivnu službu u JNA napustio je po sopstvenom izboru krajem 1979. godine. Od tada do 1990. godine radio je na Univerzitetu Crne Gore kao predavač-profesor na Fakultetu za pomorsatvo u Kotoru, na Likovnoj Akademiji u Cetinju i Višoj fizioterapeutskoj školi u Igalu. Period do polovine 1994. godine bio je sekretar Auto-moto drustva „Blažo Smiljanić“ iz Kotora. Godine 1994. odlazi za Beograd gdje se do odlaska u pritvor (11.09.2008.) bavio novinarstvom izdajući časopis „Pravi odgovor“ namijenjen izbjeglim, raseljenim licima i socijalno marginalizovanim grupama.
ANALITIKA: Da li je prvostepenom presudom Višeg suda za slučaj Morinj, prema kojoj su četvorica bivših pripadnika JNA osuđena a dvojica oslobođena, uključujući i Vas, do kraja rasvijetljen taj slučaj?
TARLE: Ovom prilikom, a ni u drugima, ne mogu govoriti niti suditi sudu, načinu odvijanja procesa kao ni nedavno izrečenim presudama Suda. Ne želim da vjerujem kako je Sud donosio odluke pod bilo čijim uticajem. Ovo su krupni predmeti za svakog ko presuđuje i dobro je kada se pokaže hrabrost da se bude pravičan, pravilno ocijeni uloga svih strana u procesu i donese odluka kakva je donesena. Rasvjetljavanje „slučaja“ Morinj nije ni moguće dovesti do kraja samo pred sudom sudeći šestorici ljudi. Vjerujem da neće ni vrijeme pokazati šta je istina, ako se ne primijeni daleko detaljnije i sveobuhvatnije istraživanje, a ne samo suđenjem koje je upravo završeno.
ANALITIKA: Da li je po Vašim saznanjima bilo zlostavljanja u logoru Morinj, što je uostalom i dokazano sudskom presudom?
TARLE: Sva svoja saznanja sam, još tokom rada u sabirnom centru Morinj (od početka oktobra do 12. decembra 1991. godine), izlagao tada mojim pretpostavljenim starješinama.
ANALITIKA: Imajući u vidu presudu, snosite li makar moralnu odgovornost za nehumano postupanje prema hrvatskim zarobljenicima s obzirom na funkciju koju ste tada pokrivali?
TARLE: Organizacija života i rada u Morinju je bila daleko izvan mjesta i uloge koju sam imao kao ispitivač sa jasno određenim zadacima i ciljevima i pod stalnom kontrolom pretpostavljenih. U tom smislu - ne mogu preuzimati bilo čiju odgovornost! Po saznanju da je pokrenut istražni postupak pred Višim sudom u Podgorici (početkom 2008. godine) odmah sam se javio ambasadi Crne Gore u Beogradu (gdje živim) i tražio uput šta da činim. U tom smislu, došao sam u Podgoricu radi saslušanja kod istražnog sudije. O ubijeđenosti da ne postoji moja odgovornost za ono što mi je prvobitna optužnica stavljala na teret, svjedoči i to da sam samoinicijativno došao u Sud, primio optužnicu i nakon toga proveo u istražnom zatvoru 21 mjesec. I to je ilustracija mojeg osjećaja i shvatanja odgovornosti.
ANALITIKA: Zbog čega su pojedini optuženi u prvom redu Mlađen Govedarica tvrdili da je u ovom slučaju bilo i lažnih svjedočenja?
TARLE: Nikada nisam javno tvrdio da ima lažnih svjedočenja. Nisam ni potpisao krivičnu prijavu za slična ponašanja svjedoka-oštećenih. Moja odbrana, kojoj sam izuzetno zahvalan, od starta je imala preciznu strategiju u kojoj je odbrana mene, kao čovjeka, imala centralno mjesto i prioritet. Zato se i nismo upuštali u ono što nas se nije direktno ticalo, pa tako ni na to da li su svjedočenja pojedinih svjedoka lažna ili ne. Uostalom, u mom slučaju, Sud je presudom rekao šta misli o svjedocima koji su me teretili.
ANALITIKA: Zašto u slučaju Morinj nijesu optuženi i ljudi po principu komandne ogovornosti, imajući u vidu da je takav pristup promovisao Haški tribunal; u kojoj mjeri je uopšte nakon dvadeset godina moguće sprovesti kvalitetan sudski postupak?
TARLE: Ja to ne znam, to je daleko od mog prosuđivanja. Svaki sudski postupak se može kvalitetno sprovesti na kvalitetno urađenim svim radnjama koje treba da mu predstoje. Uostalom, Sud je u ovom slučaju posebnu pažnju posvetio svjedočenjima koja su data u vremenu kada su sjećanja svjedoka bila najsvježija i kada ih niko ničim nije podgrijavao i osvježavao svojim namjerama. Tu prije svega mislim na Udrugu i njenu ulogu u ovom procesu.
ANALITIKA: Kako gledate stavove koji se čuju iz Hrvatske, u prvom redu iz njihovih Udruga branitelja, da je presuda jedna vrsta amnestije za zločine koji su počinjeni u tom logoru?
TARLE: Sabirni centar u Morinju nije bio nikakav „logor“ nego dio strukture po ratnoj formaciji određene vojne jedinice pa je kao takav i formiran i funkcionisao. Boravak u istražnom zatvoru ili na uzdržavanju kazne ni za koga ne može biti amnestija. Samo ja znam šta sam sve izgubio za ove četiri godine, računajuci od početka 2008. godine i mog prvog susreta sa istražnim sudijom Višeg suda u Podgorici. Uostalom, još nije sve gotovo, sve do odluke o pravosnažnosti presude. Udruga ima svoje interese i očekivano je da nije zadovoljna presudom, bez moje ocjene koliko su oni u pravu, a koliko ne.
ANALITIKA: Da li su na presudu uticala i očekivanja javnosti da je nakon oslobađajućih presuda za Bukovicu neko ‘’morao’’ biti osuđen za ratne zločine?
TARLE: Mislim da je nemoguće postojanje takve vrste kalkulisanja. Ako ih i ima, onda onaj ko se njima služi zna i zašto to radi. Ja ne znam. Mislim da su za presudu odlučujući bili izvedeni dokazi.
ANALITIKA: Kako danas, sa ove vremenske distance, gledate na napad crnogorskih rezervista u sastavu JNA na Dubrovnik?
TARLE: Crnogorski rezervisti i JNA učestvovali su u napadu na Dubrovnik na osnovu odluka vojno-političkog državnog vrha, a ne po svojoj odluci i slobodnoj volji. Vjerujem da je malo ko od učesnika u napadu na Dubrovnik, ko se nalazio samo na nivou taktičkih aktivnosti, mogao sagledati sve aspekte prije, a čini mi se, ni poslije operacije. Mislim da je, makar sudeći prema sebi samom, veliki uticaj na sve učesnike imala propagandna priprema javnog mnjenja u Crnoj Gori i osjećaj odgovornosti-lojalnosti državi u kojoj smo tada živjeli.
ANALITIKA: Da li se Crna Gora uopšte u dovoljnoj mjeri suočila sa svojom ratnom prošlošću, imajući u vidu da šira javnost nije ni znala do prije nekoliko godina za postojanje takvog logora?
TARLE: Suočavanje sa prošlošću je kao popravljanje temelja za kuću, kako bi ona opstala za stabilnu budućnost. Sve naknadne radnje u tom smislu idu teško i potrebno je mnogo volje, znanja i upornosti da bi se neko suočio sa neprijatnom epizodom svog života, dijelom radne, političke ili vojne karijere. Bilo bi dobro krenuti devizom „što hoću to i moram“ jer htjeti ono što se mora - nije pravi put. Ne vjerujem da javnost u Crnoj Gori nije znala za postojanje sabirnog centra za ratne zarobljenike u Morinju. Tokom njegovog rada posjećivale su ga brojne TV ekipe i novinari raznih redakcija, predstavnici civilnih i vojnih vlasti, posjećivale su ga delegacije Crvenog krsta, druge međunarodne i domicilne humanitarne organizacije i dr.
ANALITIKA: Ukoliko bi Apelacioni sud potvrdio presude, da li ćete od države tražiti naknadu štete za vrijeme provedeno u pritvoru?
TARLE: Najveću ličnu satisfakciju doživio sam na svoj rođendan, 25. januara kada mi je Sud izrekao oslobađajuću presudu. Prihvatiću i sva druga pripadajuća obeštećenja, koja bi trebalo da pokušaju umanjiti sve moje patnje iz prethodnih godina. Ona (obeštećenja) samo donekle treba i mogu da kompenzuju sve gubitke, počev od zdravlja, preko izgubljenog posla, ugleda, društvenog statusa, problema sa kojima je moja porodica morala da se suoči, do materijalnih gubitaka. Ipak je izrečena presuda najveći dobitak i otvara mi vrata za pokušaj povratka u normalne tokove, život bez tereta optužbe na leđima.
Nenad ZEČEVIĆ
