Drugi talas koronavirusa povukao se nakon što je umrlo oko četiri miliona stanovnika Indije. Zvanični podatak vlade te zemlje o broju umrlih iznosi tek desetinu od toga – njih 400.000.
U distopiji indijskog premijera Narendre Modija, čak i dok je izlazio dim iz krematorijuma, a groblja se punila, na našim ulicama pojavile su se gigantske horde govoreći „Hvala Modi“. U pitanju je način na koji su ljudi izražavali zahvalnosti unaprijed za „besplatnu vakcinu“ koja je uglavnom nedostupna i koju 95 odsto populacije tek treba da primi.
Modi tvrdi da nema toliko žrtava i optužuje za zavjeru
Za Modijevu vladu svaki pokušaj tabelarnog izračunavanja stvarnog broja žrtava predstavlja zavjeru protiv Indije, kao da su milioni drugih koji su umrli bili jednostavno glumci koji su zlobno legli u plitke masovne grobnice koje ste vidjeli na viralnim fotografijama ili plutali u rijekama prerušeni u leševe ili se pravili da su kremirani na gradskim trotoarima, motivisani isključivo željom da ukaljaju međunarodnu reputaciju Indije.
Ovu istu optužbu sada su indijska vlada i mediji koji je podržavaju podigli protiv međunarodnog konzorcijuma istraživačkih novinara iz 17 novinskih organizacija koji su sa organizacijama Forbidden Stories i Amnesty International radili na masovnom prenošenju nesvakidašnje teme o globalnom nadzoru.
Indija se pojavljuje u izvještajima u grupi zemalja čije su vlade, izgleda, kupile špijunski softver Pegasus koji je razvila izraelska kompanija za nadzor NSO Group
Indija se pojavljuje u tim izvještajima u grupi zemalja čije su vlade, izgleda, kupile špijunski softver Pegasus koji je razvila izraelska kompanija za nadzor NSO Group. NSO je rekao da svoju tehnologiju prodaje samo vladama koje su provjerene po pitanju evidencije o ljudskim pravima i obavezuju se da će je koristiti samo u svrhe nacionalne bezbjednosti – za praćenje terorista i kriminalaca.
Ostale zemlje za koje se čini da su položile test za ljudska prava NSO-a uključuju Ruandu, Saudijsku Arabiju, Bahrein, Ujedinjene Arapske Emirate i Meksiko. Pa ko se, tačno, saglasio oko definicije „terorista“ i „kriminalca“? Da li je ovo jednostavno na NSO-u i njegovim klijentima?
Vlada skupo platila softver za špijuniranje
Osim pretjeranih troškova špijunskog softvera, koji koštaju stotine hiljada dolara po telefonu na koji se instalira, NSO naplaćuje godišnju naknadu za održavanje sistema od 17% ukupnih troškova programa. Mora biti nečeg veleizdajničkog u vezi sa stranom korporacijom koja opslužuje i održava špijunsku mrežu koja nadgleda privatnost građana neke zemlje u ime njene vlade.
Istražni tim pregledao je procurjelu listu od 50.000 brojeva telefona. Analiza je pokazala da je više od 1.000 njih izabrao klijent NSO u Indiji. Da li je neki broj uspješno hakovan ili podložan pokušaju hakovanja, može se utvrditi samo ako su telefoni predati na forenzičko ispitivanje.
U Indiji je utvrđeno da je nekoliko pregledanih zaraženih špijunskim softverom Pegasus. Procurjela lista uključuje telefonske brojeve političara opozicione stranke, disidentskih novinara, aktivista, advokata, intelektualaca, biznismena, nesaglasnog zvaničnika indijske izborne komisije, nesaglasnog starijeg obavještajca, članove kabineta ministara i njihovih porodica, stranih diplomata i čak i premijera Pakistana Imrana Kana.
Portparoli indijske vlade osudili su listu kao lažnu. Pažljivi posmatrači indijske politike znali bi da čak i vješt i upućen pisac beletristike ne bi mogao da sačini tako prikladan, vjerodostojan spisak onih za koje vladajuća stranka smatra da su vladi interesantne osobe ili ljudi koji štete njenom političkom projektu. Pun je finih nijansi, pun priča u pričama. Na njemu su neka neočekivana imena. Mnogi za koje bi se očekivalo – nijesu tu.
Pegasus se u telefone instalira pozivom
Rečeno nam je da se Pegasus može instalirati u ciljani telefon samo propuštenim pozivom. Zamislite. Korisni teret nevidljivog špijunskog softvera isporučen preko propuštenog poziva. ICBM kakav nema niko drugi. Onaj koji je sposoban da demontira demokratije i rasprši društva bez muke oko birokratije – bez naloga, sporazuma o oružju, odbora za nadzor, niti bilo kakvih propisa. Tehnologija je, naravno, vrednosno neutralna. Nije niko kriv.
Čini se da je prijateljska saradnja između NSO i Indije započela u Izraelu 2017. godine, tokom onog što su indijski mediji nazvali Modi-Netanijahu „bromansom“ – u vrijeme kada su zavrnuli nogavice pantalona i veslali zajedno do plaže Dor. Ostavili su mnogo više od otisaka stopala u pijesku. Tada su se brojevi u Indiji počeli pojavljivati na listi.
Ilustracija: Ramandip Kaur, ThePrintIste godine budžet indijskog Savjeta za nacionalnu bezbjednost je udesetostručen. Većina povećanog iznosa dodijeljena je za sajber bezbjednost. U avgustu 2019. godine, ubrzo nakon što je Modi osvojio drugi premijerski mandat, indijski drakonski antiteroristički zakon, Zakon o sprečavanju nezakonitih aktivnosti (UAPA), prema kojem su hiljade zatvorene bez kaucije, proširen je na pojedince, a ne samo organizacije. Na kraju, organizacije, same po sebi, nemaju pametne telefone – što je važan detalj, čak i samo u teoriji. Ali sigurno taj detalj je onaj koji proširuje mandat. I tržište.
Tokom rasprave o amandmanu u parlamentu, ministar unutrašnjih poslova Amit Šah rekao je: „Gospodine, oružje ne rađa terorizam, korijen terorizma je propaganda koja se poduzima za njegovo širenje... A ako se odrede svi takvi pojedinci teroristi, mislim da nijedan član parlamenta ne bi trebalo da ima bilo kakav prigovor“.
Opozicija zahtijeva ostavke
Skandal sa Pegasusom sada je izazvao buku na monsunskom zasijedanju parlamenta. Opozicija zahtijeva da ministar unutrašnjih poslova podnese ostavku. Modijeva vladajuća stranka, komotna u svojoj gruboj većini, postavila je Ašvinija Vaišnava, koji je nedavno postao ministar za željeznice, komunikacije i informacionu tehnologiju, da brani vladu u parlamentu. Ponižavajuće za njega, njegov broj se takođe našao na listi koja je procurila.
Ako izostavite uznemirujuću i zbunjujuću birokratičnost mnogih vladinih izjava, nećete naići na potpuno negiranje kupovine i upotrebe Pegasusa. Ni NSO nije odbio prodaju. Izraelska vlada otvorila je istragu o navodima za zloupotrebu špijunskog softvera, a to je učinila i francuska vlada. U Indiji će nas put novca, prije ili kasnije, dovesti do pištolja koji se dimi. Ali kuda će nas on odvesti?
Uzmite u obzir ovo: postoji 16 aktivista, pravnika, sindikalista, profesora i intelektualaca, mnogi od njih koji pripadaju Dalita, koji su godinama u zatvoru u onome što je poznato kao slučaj Bhima-Koregaon (BK). Optuženi su, što je neobično, za zavjeru za podsticanje nasilja koje se dogodilo između Dalita i privilegovanih kasta 1. januara 2018. godine, kada su se desetine hiljada Dalita okupile u znak sjećanja na 200. godišnjicu bitke kod Bhima-Koregaona (u kojoj su se vojnici Dalita borili sa Britancima da poraze Pešve, tiranski brahminski režim).
Brojevi telefona osam od 16 optuženih BK i brojevi nekih članova njihove uže porodice pojavili su se na listi koja je dospjela u javnost. Da li su svi ili bilo ko od njih bili predmet pokušaja ili stvarnog hakovanja, ne može se utvrditi jer su njihovi telefoni u policijskom pritvoru i nijesu dostupni za forenzičko ispitivanje.
Bez reakcija pravosuđa i vladinih medija
Tokom godina neki od nas postali su učenjaci zlokobnih dužina do kojih će Modijeva vlada ići da uhvati one koje smatra neprijateljima, što je više od pukog nadzora. Washington Post nedavno je objavio nalaze izvještaja Arsenal Consultinga, kompanije za digitalnu forenziku u Masačusetsu, koja je ispitivala elektronske kopije računara koji pripadaju dvojici optuženih za BK, Roniju Vilsonu i Surendri Gadling.
Istražitelji su otkrili da im je neidentifikovani haker upao u oba računara, a inkriminišući dokumenti bili su smješteni u skrivene foldere na njihovim hard diskovima. Među njima je, da bi se neki zastrašili, bilo smiješno pismo u kome se ocrtava otkačena zavjera za ubistvo Modija.
Cinično odbaciti Pegasus kao novu tehnološku iteraciju vjekovne igre u kojoj su vladari oduvijek špijunirali one kojima vladaju bila bi ozbiljna greška
Teške implikacije izvještaja Arsenal Consultinga nijesu podsakle indijsko pravosuđe ili vladine medije da djeluju u smjeru pravde. Sasvim suprotno. Iako su naporno radili da prikriju moguće posljedice izvještaja, jedan od optuženih za BK, 84-godišnji jezuitski sveštenik Stan Svami, čovjek koji je decenije svog života proveo u državi Jarkand radeći među plemenima koja žive u šumama i koja se bore protiv korporativnog preuzimanja svoje zemlje, umro je mučnom smrću nakon zaraze koronavirusom u zatvoru. U vrijeme hapšenja imao je Parkinsonovu bolest, kao i rak.
Pa, šta ćemo sa Pegasusom? Tek cinično ga odbaciti kao novu tehnološku iteraciju vjekovne igre u kojoj su vladari oduvijek špijunirali one kojima vladaju, bila bi ozbiljna greška. Ovo nije obično špijuniranje.
Naši mobilni telefoni su naše najintimnije „ja“. Postali su produžetak našeg mozga i tijela. Ilegalni nadzor putem mobilnih telefona nije novost u Indiji. To znaju svi Kašmirci. Većina indijskih aktivista to takođe zna. Međutim, to da ustupimo vladama i korporacijama zakonsko pravo da napadnemo i preuzmemo svoje telefone je zahtjev da se dobrovoljno podvrgnemo kršenju.
Otkrića projekta Pegasus pokazuju da je potencijalna prijetnja ovog špijunskog softvera invazivnija od bilo kog prethodnog oblika špijuniranja ili nadzora.
Invazivniji je čak i od algoritama Googlea, Amazona i Facebooka, u čijim osnovama i strukturi milioni žive svoj život i ostvaruju svoje želje. To je više nego imati špijuna u džepu. To je kao da vas ljubav vašeg života – ili, još gore, sopstveni mozak, uključujući i njegova nepristupačna udubljenja – špijunira.
Žrtve špijuniranja izložene političkom, socijalnom i ekonomskom riziku
Špijunski softver poput Pegasusa izlaže ne samo korisnika svakog zaraženog telefona, već i čitav društveni krug njihovih prijatelja, porodica i kolega političkom, socijalnom i ekonomskom riziku.
Osoba koja je o masovnom nadzoru vjerovatno razmišljala duže i dublje od bilo koga drugog na svijetu je disident i bivši analitičar američke Agencije za nacionalnu bezbjednost Edvard Snouden.
U nedavnom intervjuu za Guardian, upozorio je: „Ako ne učinite ništa da zaustavite prodaju ove tehnologije, to neće biti samo 50.000 ciljeva. To će biti 50 miliona ciljeva i to će se dogoditi mnogo brže nego što bilo ko od nas očekuje“. Trebalo bi da obratimo pažnju na Snoudenove riječi. Posmatrao je stvari iznutra i vidio je kako ovaj problem nastaje.
Snoudena sam upoznala u Moskvi prije skoro sedam godina, u decembru 2014. Prošlo je oko godinu i po otkako je postao uzbunjivač, zgrožen neselektivnim masovnim nadzorom sopstvenih građana koji je sprovodila njegova vlada.
Svoje veliko bjekstvo je izveo u maju 2013. i polako se navikavao na život kao bjegunac. Danijel Elzberg (iz Pentagonovih radova), Džon Kjuzak i ja otputovali smo u Moskvu da ga upoznamo. Tri dana smo se skrivali u hotelskoj sobi dok je ledena ruska zima pritiskala prozorska stakla, da bismo razgovarali o nadzoru i špijuniranju. Koliko daleko bi to išlo? Gdje bi nas to odvelo? Šta bismo postali?
Kad su vijesti o projektu Pegasus procurile u javnost, vratila sam se i pogledala transkript našeg snimljenog razgovora. Prostirao se na nekoliko stotina stranica. Kosa mi se nakostriješila.
Tada je Snouden, jedva u tridesetoj godini, bio mračno proročan: „Tehnologija se ne može vratiti, tehnologija ne ide nikuda... biće jeftinija, biće efikasnija, biće dostupnija. Ako ne učinimo ništa, pretvaramo se u mjesečare u stanju potpunog nadzora, gdje imamo i superdržavu koja ima neograničeni kapacitet da primjeni silu sa neograničenom sposobnošću da zna i [dakle, bude u stanju] da usmjeri tu silu – i to je vrlo opasna kombinacija... Ovo je pravac budućnosti“.
Države znaju sve više, ljudi sve manje
Drugim riječima, krećemo ka tome da upravljaju države koje znaju sve što se o ljudima može znati i o kojima ljudi sve manje znaju. Ta asimetrija može voditi samo u jednom pravcu – malignosti. I kraju demokratije.
Tehnologija se ne može vratiti na ono što je bila, ali ne treba dozvoliti da funkcioniše kao neregulisana, legitimna industrija, koja se bogati, raste i cvjeta na pulsirajućim transkontinentalnim autoputevima slobodnog tržišta
Snouden je u pravu. Tehnologija se ne može vratiti na ono što je bila. Ali ne treba dozvoliti da funkcioniše kao neregulisana, legitimna industrija, koja se bogati, raste i cvjeta na pulsirajućim transkontinentalnim autoputevima slobodnog tržišta. Tome se treba protiviti. To treba suzbiti. Tehnologija može postojati, ali sva ta industrija ne mora.
Pa, gdje nas to dovodi? Povratak u svijet dobre, staromodne politike, rekao bih. Samo politička akcija može da zaustavi ili ublaži ovu prijetnju. Jer ta tehnologija, kada se koristi i to ne legalno, već ilegalno, uvijek će postojati u složenoj matrici koja opisuje naša vremena: nacionalizam, kapitalizam, imperijalizam, kolonijalizam, rasizam, kastizam, seksizam. Ovo će ostati naše ratište, bez obzira na to kako se tehnologija razvija.
Moraćemo da se vratimo u svijet u kojem nas ne kontroliše i kojim dominira naš intimni neprijatelj – naš mobilni telefon. Moramo da pokušamo da obnovimo svoj život, borbu i društvene pokrete izvan zagušljivog područja digitalnog nadzora.
Moramo ukloniti režime koji ga raspoređuju protiv nas. Moramo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo im otvorili stisak na polugama moći, sve što možemo kako bismo popravili sve što su pokvarili i vratili sve što su nam ukrali.
* * * * *
Autorka je Arundati Roj, indijska književnica i aktivistkinja za ljudska prava
