Nikada ne dolazite kući s ocjenom manjom od 5. Za svoje dobro, nemojte pokušavati ne biti najbolji u bilo kojem predmetu, osim fizičkog i glume. Ja ću, bez da vas pitam, izabrati vaše vanškolske aktivnosti. Gledanje televizije i igranje kompjuterskih igrica je zabranjeno. Spavanje kod prijatelja ili odlazak na igranje ne dolazi u obzir. Nećete nastupati u školskim predstavama niti se smijete zbog toga žaliti. Nećete svirati ni jedan instrument osim violine ili klavira, a nesviranje klavira ili violine ne dolazi u obzir.
Vrijeđanje i teror
Osnovna su to pravila vaspitanja u kući Emi Čua, profesorice na Jejlu, Kineskinje čija je porodica u njenom djetinjstvu imigrirala u SAD. Danas je majka dvije djevojke koje je, kaže, vaspitavala čvrstom rukom, u strogoj kineskoj tradiciji, s ciljem da kad odrastu budu srećne i uspješne, s najboljim obrazovanjem i dodatnim vještinama koje će im pomoći da budu konkurentne u nemilosrdnom svijetu rada i zadovoljne u privatnom životu.
Njezina vojnička pravila, zabrane i stroga kažnjavanja, uvrede, pa i udarci “kad djeca pokazuju nepoštovanje” teško su zamislivi većini zapadnjačkih roditelja. Stoga nije neobično da su dijelovi njene knjige memoara o vaspitanju, objavljeni nedavno u Vol Strit Džurnalu (Wall Street Journal) pod naslovom “Zašto su kineske majke superiorne”, izazvali silne reakcije i stotine komentara. No, ono što je začudilo urednike i izdavača je činjenica da je dvije trećine “zapadnjaka” - podržalo Emi!
Tako i treba, piše dobar dio njih. Vaša djeca danas su vrhunski studenti, sviraju klavir, srećni su i uspješni mladi ljudi. Naša djeca ni na jednoj aktivnosti nisu izdržala duže od pola godine, uz naš blagoslov, jer “djeca trebaju biti djeca i raditi ono što vole”. Ocjene nisu važne, glavno da se trude i da “djeca ne pate zbog neuspjeha i da im ne strada samopoštovanje”. Mijenjaju fakultete, a poslije i poslove, jer “djeca se traže”. To odobravamo ako nisu zadovoljni, jer najvažnije je da su zadovoljni. Uvjeravamo ih da sve mogu, a da pritom nije najvažniji rad i upornost, nego da budu svoji i puni samopouzdanja. Na kraju završavaju kao pomoćni konobari i s ljubomorom gledaju vašu djecu.Što se dogodilo? Kako je moguće da nakon više decenija utrošenih na uvjeravanja da batina nije izašla iz raja, da dijete treba motivisati, a ne natjerati i kažnjavati, da su njegove emocije, samopoštovanje i samopouzdanje najvažniji, danas stotine obrazovanih Amerikanaca kažu “Bravo!” majci koja je satima tjerala sedmogodišnje dijete da nauči izrazito tešku dionicu na klaviru vičući joj da je lijena, kukavica, jadna, razmažena i nesposobna, prijeteći joj da će uništiti njene najdraže igračke, braneći joj da ode na WC ili popije vode?
Je li popustljivi, djetetu podređeni, “zapadnjački” odgoj zapravo pogreška?
Što djeca misle
Slušanje djetetovih potreba i poštovanje njegovih prava i dalje je temelj dobrog vaspitanja, no protumačiti ga kao potpunu popustljivost, nepostavljanje granica, odmahivanje rukom na svaku djetetovu pogrešku i ispunjavanje svakog hira siguran je put u propast.
- Niti jedan ekstrem nikada ne donosi dobro, a roditelji su skloni svaki trend u vaspitanju dovesti do karikature. Istočnjački i zapadnjački odgoj temeljno se razlikuju, kao uostalom i te dvije kulture. Istočnjačke kulture izrazito su usredsređene na društvo i društvene vrijednosti, na ispunjavanje društvenih normi, a njihov tradicionalni odgoj usmjeren je na to da djeca budu funkcionalni, uspješni članovi društva. Zapad je usmjeren pak na pojedinca, na individualnost, na JA - moje osjećaje, moje samopouzdanje, moje ispunjenje. Tako vaspitavamo i našu djecu, stavljajući u prvi plan njihove potrebe, osjećaje i mišljenje, u čemu ponekad gubimo perspektivu - objašnjava Tatjana Gjurković, psihološkinja iz Centra Proventus u Zagrebu.Istočnjaci pak vjeruju da odrasli znaju što je najbolje za njihovo dijete i pritom nije bitno što djeca misle. Tako im je, recimo, potpuno očekivano da Kinezi svoju djecu školuju u Kini, ma gdje oni živjeli, jer je to za njih najbolje.
(Jutarnji list)
