Četiri narodna heroja i više istaknutih revolucionara i nosilaca partizanske spomenice - uključujući i Mila Boškovića, komunistu, bolonjskog diplomca i doktora medicine, kojeg je 1944. godine lično ubio upravnik logora Jasenovac i ratni zločinac Dinko Šakić - prva su slova učili u Brčelima u Crmnici.
Tradiciju školstva koja je u tom mjestu utemeljena još u Njegoševo vrijeme, odvijala se za vrijeme Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, tokom i nakon Prvog svjetskog rata, da bi bila nastavljena u objektu sagrađenom za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, 1928. godine, koji je kao vaspitno-obrazovna svjetovna ustanova radio do zemljotresa 1979. godine.
Škola je nakon 1945. godine nosila ime Jovana Tomaševića iz Gornjih Brčela - crnogorskog borca u Prvom svjetskom ratu, pravnika i poslijeratnog aktiviste i prvog predsjednika Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Crnu Goru, osnovanog u aprilu 1920. godine. Objekat škole je pod sumnjivim okolnostima, bez validnog pravnog osnova i uz negodovanje mještana, najprije iz školske ustanove transformisan u „stambenu zgradu“ u vlasništvu Mitropolije crnogorsko-primorske, koja ga ovih dana i definitivno pretvara u manastirski konak. Dozidan i podignut van ranijih gabarita kakve je školski objekat imao do požara u decembru 2023. godine...
Ni manjeg prosvjetnog centra, ni više zaboravljenih heroja i revolucionara. Zaboravljeni su, a sa lica zemlje izbrisan i posljednji trag svjetovnog školstva u tom dijelu Crne Gore. Sa njime zaboravu je prepuštena i sudbina narodnog heroja Mila Boškovića koja slikovito ukazuje na koji način su zločin, zaborav, nemar države i istorijski revizionizam na istom zadatku.
Istorijsko suđenje u Zagrebu
Tokom procesa protiv posljednjeg komandatna logora u Jasenovcu Dinka Šakića pred Okružnim sudom u Zagrebu 1999. godine, preživjeli jevrejski logoraš Jakov Finci posvjedočio je da su tokom jeseni 1944. ustaše samo za deset dana pogubile 3.000 ljudi koje su drugi zatvorenici morali da sahrane.
Na suđenju koje je pratilo više od 70 novinara, Finci je ispričao da je Šakić, u septembru 1944. godine, lično, iz pištolja, ubio Mila Boškovića, koji je tražio da vješanje ne bude kazna za pokušaj bjekstva iz logora.
„Bošković je rekao: ‘Ja sam Crnogorac. Za mene, vješanje je nečasno. Strijeljajte me“. Šakić je ironično odgovorio: ,,Dobro ste se držali tokom saslušanja (za pokušaj bjekstva). Zaslužio si strijeljanje. Okreni se“, opisao je Finci, prema pisanju mreže Balkan insajt, trenutke prije nego što je Šakić ubio Boškovića.
Prema drugim izvorima, Bošković je nakon toga odbio crni povez preko očiju, nije htio da se okrene, već da gleda u cijev pištolja...
Šakić je Hrvatskoj izručen iz Argentine na osnovu optužnice Državnog odvjetništva iz decembra 1998. godine koje mu je na teret stavilo zločine nad civilima u Jasenovcu, u vrijeme kada je on bio komandant logora, od aprila do novembra 1944. Optužen je i da je tokom istog perioda lično sprovodio egzekucije.
Sudija Dražen Tripalo osudio ga je na maksimalnih 20 godina zatvora, dok je presuda potvrđena na višoj instanci godinu kasnije. Šakić je umro u zatvoru Lepoglava 2008. godine.
Sahranjen je na groblju u Zagrebu u ustaškoj uniformi, u prisustvu oko 300 ljudi, a sprovod ustaškog zapovjednika Jasenovca obilježila je skandalozna propovijed katoličkog sveštenika Vjekoslava Lasića. Prema pisanju medija, on je tada rekao da je Šakić bio član ustaša koji su 1941. godine „obnovili hrvatsku državu“, zbog čega se „svaki pošteni Hrvat treba ponositi Šakićevim imenom“.
Time je predstavnik klera jedne hrišćanske organizacije relativizovao i žrtvu svih pobijenih, uključujući i Boškovića.
Ljekar u „Gradu mrtvih“
Škola „Jovan Tomašević“ na Brčelima u svojoj biblioteci, zavedenu pod zvaničnim školskim pečatom, imala je knjigu „Grad mrtvih, Jasenovac 1943. godine“, autora Milka Riffera, preživjelog hrvatskog logoraša. Knjiga koju je objavio „Nakladni zavod Hrvatske“, Zagreb, 1946. godine, dospjela je među školske naslove kao poklon i doprinos uvećanju fonda biblioteke.
Autor u knjizi na strani 185. objašnjava da je nakon kapitulacije Italije, uslijedila, u razmacima tokom čitavog ljeta, izmjena logoraša onima iz Stare Gradiške.
– Iz Jasenovca odlazili su u Staru Gradišku svi Hrvati katolici i muslimani, osim nekoliko neophodno potrebnih za nesmetani rad jasenovačkih radionica. Među te neophodne spadao sam iz nepoznatog razloga i ja. U raznim skupinama otišli su Vlado, Omer, Vavruška i mnogi drugi, s kojima sam se u toku mjeseci sprijateljio. Iz Stare Gradiške dolazili su Srbi i Židovi. Od došljaka isticali su se značajem, inteligencijom i prisnošću Crnogorci Mitar i Mile. Mitar je bio arhitekt, pa su ga smjesta zaposlili u građevinskoj grupi. Mile je bio liječnik, bolonjski đak, odvažan i karakteran. Njega smo odmah preko Marina progurali za grupnika logorske bolnice. Na tom položaju Mile je neizmjerno mnogo učinio. Uspio je da organizira dovoz lijekova i hrane iz ustaške bolnice. Zauzimao se za bijedne i bolesne, primao ih u bolnicu i podvrgavao ih ozbiljnom liječenju...“ (M. Riffer)
Mile iz knjige je hrvatska varijanta izgovora imena Mila (Boškovića), o kojem je svjedok Finci u Okružnom sudu u Zagrebu govorio s divljenjem na suđenju Šakiću.
Sudski postupak vođen u Hrvatskoj, i knjiga iz biblioteke škole „Jovan Tomašević“, potvrđuju da zločin u bivšoj Jugoslaviji nije nikada skrivan, iako su inicijatori Rezolucije o genocidu u Jasenovcu, nedavno usvojene u crnogorskom parlamentu, kao ključni kvaziargument naveli da se o logoru smrti ništa nije znalo gotovo 80 godina.
Oganj i „rekonstrukcija“
Biblioteka škole i brojni legati izgorjeli su u decembru u privremenom objektu konaka, ako prethodno nijesu zbog drugih namjena završili kao „izlučena arhivska građa“.
Primjerak Rifferove knjige sačuvan je pukom srećom, jer je nakon zemljotresa 1979. godine i spašavanja stvari iz školskog objekta, sklonjena kod jedne porodice u selu. Tu je i ostala, budući da škola više nije nastavila da radi.
Objekat je korišćen neko vrijeme i za studente botanike, a bilo je raznih ideja na koji način bi se mogla valorizovati u društveno-kulturne svrhe i na dobro Crmničanima. Navodno je, za vrijeme dok je ministar prosvjete bio Slavoljub Stijepović, prepuštena crkvi... Taj podatak do sada nijesmo mogli potvrditi kod aktuelnog Ministarstva prosvjete koje se oglasilo nenadležnim za objekte neaktivnih vaspitno-obrazovnih objekata, pa i brčeoske. Proteklih deceniju i po koristila ga je crkva u gabaritima kakvi su postojali nakon obnove 1979. godine.
Sve do iznenadnog požara u decembru 2023. Odmah je SPC krenula sa obnovom, uslijedili su apeli za prikupljanje sredstava, a školu iz tih krugova niko nije pominjao, kao da nije ni postojala... U januaru ove godine, iguman Nikon Kokotović podnio je prijavu Ministarstvu prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine, u kojoj je navedeno da se planira renoviranje objekta i vraćanje u stanje kakvo je bio prije požara. Umjesto toga, krenulo se sa nadgradnjom, a do danas državni resor nije ponudio odgovor da li je iko, i zašto nije, kontrolisao gradnju mimo propisa.
Manastirski konak se dovršava, a sa njim trajno brišu tragovi Jovana Tomaševića, ali i Mila Boškovića i drugih. Dodatnu težinu ima činjenica da to čini hrišćanska vjerska organizacija koja otvoreno zastupa istorijski revizionizam, sataniše partizanski pokret, a uporedo veliča i pokušava predstaviti kao antifašiste one koji su bili otvoreni kolaboracionisti fašista i nacista u Drugom svjetskom ratu.
Kada rezimiramo svodi se na sljedeće: jedni su nekada pucali u heroje i revolucionare, drugi uz ćutanje države zatiru njihove tragove sa pozicije ideoloških protivnika. Relativizacija i zaborav su, izgleda, najbolji recept u zemlji u kojoj pravne države nema, a državna svojina se krčmi uz prećutni blagoslov administracije. Da nije tako, škola u Brčelima bila bi državno vlasništvo, dostojna da bude i muzej sjećanja, makar zbog narodnih heroja koji su branili obraz zemlje od najvećeg savremenog zla – fašizma.
Heroji iz Brčela
Osnovnu školu u Brčelima svojevremeno je pohađao i brat Mila Boškovića, Đuro Bošković, nosilac partizanske spomenice, sahranjen u Aleji heroja u Beogradu, čiji su podvizi zajedno sa Drugom dalmatinskom brigadom na Sutjesci ovjekovječeni i u kinematografiji.
Jedan od đaka brčelske škole bio je narodni heroj Vladimir Rolović, jugoslovenski ambasador u Švedskoj kojeg je 1971. godine ubio član proustaške emigracije Miro Barešić.
I Niko Rolović, takođe narodni heroj, učio je prva slova u školi u Brčelima. Poginuo je na početku Drugog svjetskog rata u obračunu sa kolaboracionistima fašista u Crmnici.
Jednako kao i Vladimir Popović Španac, učesnik Španskog građanskog rata, potom NOB-a, a u poslijeratnom periodu bio je ambasador SFRJ u više mandata.
Ćutanje administracije
Tokom obnove konaka, kako to SPC prikazuje, Mitropolija se legitimiše kao vlasnik objekta nekadašnje osnovne škole u Brčelima. To potvrđuje izvod iz katastra, ali se u njemu ne vidi osnov po kojem je nekadašnji svjetovni objekat u državnom vlasništvu volšebno prešao u ruke crkve. Kao neformalni osnov (ne i pravni) se navodi momenat da je škola još u vrijeme Kraljevine Jugoslavije sagrađena na zemlji koja se vodila na manastirsku imovinu, a titular svojine nad zemljištem bio je Manastir Gornji Brčeli. Dakle, ne Mitropolija kako je to naknadnim intervencijama i mimo zvaničnog upravnog postupka sada zavedena kao vlasnik.
Dijeli nekadašnja škola na taj način sudbinu mnogih objekata, uključujući i groblja, (kao dobra u opštoj upotrebi) koja su mimo pozitivno-pravnih propisa ove zemlje marifetima u katastru upisana u vlasništvo SPC tokom minulih dvije i po decenije. Po sistemu: nekadašnje seoske crkve i groblja, upisana na ime sveca, zaštitnika plemena, čije je ime nosio manastir i bio pravno lice za sebe – osvanula su u novim papirima, katastru znanim prečicama, kao vlasništvo Mitropolije.
Neosnovani upis bez upravnog postupka i konkretnog rješenja nadležnog organa problematizovao je dio mještana Brčela, nevladina organizacija „Komunica NG“, i posebno advokat Zoran Jovanović kroz zvanične zahtjeve upućene Zaštitniku imovinsko-pravnih interesa države, kao i resornim ministarstvima. Ni njihovi upiti i protesti, kao ni objave u medijima o problematičnoj gradnji i spornim okolnostima pod kojima je škola u Brčelima prevedena u vlasništvo crkve, nijesu bili dovoljni za reakciju institucija i organa zaduženih za zaštitu imovine.
