„Možda je najbolje da se ubijem!“ - izgovorila je, prema svjedočenju majke iz Bara, njena 12-godišnja kćerka, izložena kontinuiranom vršnjačkom nasilju od četvrtog razreda osnovne škole.
Roditelji djevojčice više puta su se obraćali razrednom starješini, ali to nije uticalo da se situacija riješi, a problemi prevaziđu. Slučaj je dospio u javnost kada su roditelji odlučili da progovore u medijima...
Da nije riječ o tek pojedinačnom primjeru pokazuju zabrinjavajuća istraživanja iz 2018. godine prema kojima svako peto dijete trpi vršnjačko nasilje.
Stručnjaci upozoravaju da je riječ o kompleksnom problemu koji zahtijeva punu društvenu pažnju, a naročito pravovremenu i adekvatnu reakciju.
„Lanac odgovornosti je prilično jasan. Uvijek je najpozvaniji da reaguje onaj ko je u neposrednom saznanju da se nasilje dešava, a to su najčešće nastavnici i roditelji“, kaže za Portal Analitika sociološkinja Tanja Spičanović.
U slučaju iz Bara izostala je, ističe, adekvatna reakcija odjeljenjskog starješine i predmetnih nastavnika. Smatra i da je poražavajuće za čitavu društvo to što se o slučaju ove djevojčice saznalo tek kada su mediji počeli da pišu o tome.
“Neuporedivo bolje bi bilo da je u najbližem školskom okruženju žrtva naišla na razumijevanje i adekvatnu reakciju, ali pošto je to izostalo, reagovanje ove majke je primjer za sve roditelje koji sa svojom djecom proživljavaju slične situacije”, ističe Spičanović.
Red poteza
Prema njenim riječima, očekivani red poteza bi bio da nakon saznanja da se nasilje dešava ili se sumnja da postoji, nastavnik obavijesti školskog psihologa ili pedagoga, direktora škole i roditelje.
„Ukoliko je potrebno uključuju se i druge institucije, poput centra za socijalni rad, službenika za maloljetničku delinkvenciju, doma zdravlja, tužilaštvo...“, objašnjava Spičanović.
Od neprocjenjivog značaja je, navodi ona, i uloga vršnjaka koji su najčešći svjedoci nasilnog ponašanja, pa ih je neophodno edukovati, senzibilisati i ohrabriti da prijave takve slučajeve.
“Iz iskustva govorim da veliki broj prijava slučajeva nasilja ili sumnji da se ono dešava, dolazi upravo od vršnjačke grupe i djece koja su savjesna i koja imaju visok stepen empatije“, kaže Spičanović.
Kada dijete odrasloj osobi prijavi nasilje, a izostane adekvatna reakcija, što se, dodaje Spičanović, često dešava, to rezultira gubitkom povjerenja i obesmišljavanjem čitavog procesa.
Kako navodi, ukoliko se slučajevi nasilja zataškavaju, ukoliko se potcjenjuje njihova težina ili se prebacuje odgovornost na druge društvene aktere, to izaziva konfuziju, osjećaj nesigurnosti i nepovjerenja učenika u djelotvornost obrazovne ustanove.
„Nereagovanjem na nasilje škola šalje poruku da se takvo ponašanje ne kažnjava i da je dopušteno. To djeluje ohrabrujuće na djecu koja manifestuju nasilno ponašanju, a potpuno obeshrabrujuće na djecu koja nijesu sklona nasilnim obrascima ponašanja i koja su žrtve“, smatra Spičanović.
MPNKS: Sve po procedurama
Na upit Portala Analitika, iz Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta tvrde da je za vrijeme njihovog mandata evidentiran pad nasilja u vaspitno-obrazovnim ustanovama.
“Svakom prijavljenom slučaju se pristupa temeljno, škole kontinuirano rade na edukaciji i nastavnog osoblja i djece, postoje razrađene procedure kojih se sve ustanove pridržavaju u slučaju pojave bilo kakvog nasilja u školama”, tvrde iz MPNKS.
Sa druge strane, od tog resora nijesmo dobili odgovor kada bi moglo zaživjeti prije dvije godine najavljeno uvođenje zanimanja asistenata u sprečavanju nasilja i vandalizma u školi.
Umjesto odgovora na konkretno pitanje, iz resora Vesne Bratić odgovorili su neprecizno i uz opšte napomene:
“Nasilje i vandalizam su pojave kojima MPNKS posvećuje veliku pažnju, tražeći načine da se u što je moguće većoj mjeri suzbiju, a škole postanu mjesta gdje se učenici osjećaju bezbjedno i sigurno. U tom cilju, sva prethodna rješenja provjeravamo i usavršavamo, uz podršku domaćih i stranih partnera koji u fokusu imaju sve aspekte boravka djece u školama”.
Izostaje preciznija razrada zakona
Spičanović ističe da naše zakonodavstvo prepoznaje različite oblike nasilja nad djecom i time šalje snažnu poruku društvu da je nasilje neprihvatljivo i kažnjivo po zakonu, ali ona smatra da, ipak, izostaje preciznija razrada.
Konkretna problematika vršnjačkog nasilja, navodi ona, nije bliže uređena nacionalnim strateškim dokumentima, već se to pitanje uglavnom tretira u sklopu srodnih dokumenata kao što su Strategija za prevenciju i zaštitu djece od nasilja i Protokol o postupanju, prevenciji i zaštiti od nasilja nad ženama i nasilja u porodici.
“Svakako je potrebno oblast urediti odgovarajućim aktima obavezujućeg karaktera, kako bi se precizno utvrdile procedure za postupanje i propisala odgovornost svih aktera”, smatra Spičanović.
Nikad gore stanje u školstvu
Za adekvatan odgovor na vršnjačko nasilje, prema njenim riječima, jako je važno da škola ima definisan sistem vrijednosti iz kojeg proističu jasna ograničenja i pravila koje odrasli treba dosljedno da promovišu i primjenjuju kako bi ih se i učenici pridržavali.
Za valjanu vaspitnu ulogu škole ona napominje da značaj sistema vrijednosti koji se promoviše mora biti utemeljen na neupitnim civilizacijskim i etičkim principima.
„Stanje u crnogorskom školstvu nikad nije bilo lošije. Svjedoci smo da se nakon otvorenog iskazivanja vjerskog dogmatizma i fundamentalizma od strane jednog dijela prosvjetnih radnika, posrnuće nastavilo zloupotrebom školskog sistema za potrebe klijentelizma, političkog revanšizma, besprizorne klerikalizacije i degradacije svih onih vrijednosti kojima se makar deklarativno težilo u prethodnom periodu”, ističe Spičanović.
Naravno, kako dodaje, postoje izvrsni prosvjetni djelatnici, koji sa ljubavlju i posvećenošću rade svoj posao.
“Upravo zbog njih, ugled prosvjete treba beskompromisno branitiukazivanjem na ono što je u tom sistemu disfunkcionalno”, kaže ona.
Ujedinjeno protiv nasilja među djecom
Spičanović smatra da se svi moramo ujediniti u borbi protiv vršnjačkog nasilja.
“Problem vršnjačkog nasilja zahtijeva udruženo djelovanje i saradnju svih socijalizacijskih faktora,od roditelja, preko škole, ostalih sistemskih institucija, pa do medija”, ističe ona.
Momenat koji roditelje sprječava da reaguju je, kako kaže, tradicionalno uvriježen doživljaj škole i nastavnika kao autoriteta “kojima se ne treba zamjerati”.
“Vjerujem da bi ulaganje u roditeljske kompetencije, sa jedne strane i unapređenje kompetencija nastavnika i stručnih saradnika, sa druge strane, uz uspostavljanje otvorene komunikacije i intenzivnije saradnje među njima, sigurno doprinijelo izgradnji povoljnijeg socijalnog ambijenta za dijete, a time i smanjenju rizika od potencijalne izloženosti ali i samog izazivanja nasilja”, smatra Spičanović.
Da li je policiji mjesto u školi
U aprilu 2020, Savjet za kvalifikacije je usvojio standard zanimanja za asistenta/asistentkinju u sprečavanje nasilja i vandalizma u školi, koji nije zaživio, niti resorno ministarstvo ima odgovor zašto do sada nije, ili kada bi trebalo.
Kako navodi Spičanović, u opisu ovog zanimanja se, između ostalog, navodi da asistent u školi prati, sprječava i evidentira ponašanja i radnje učenika i drugih lica koji ukazuju na elemente neprimjerenog ponašanja, nasilja, vandalizma, krivičnih djela i prekršaja i prijavljuje nadređenima u školi i nadležnim institucijama.
“Imajući u vidu da su mnoga dobra rješenja u praksi kompromitovana kao kompenzacijski mehanizam za “dopunu do norme”,posebnu pozornost treba obratiti da se to ne desi i sa ovim zanimanjem”, naglašava Spičanović.
Dodaje da je važno obratiti pažnju i na kompetencije lica koje bude obavljalo poslove iz ovog domena, jer, kako kaže, moraju biti u potpunosti ispoštovane ukoliko se želi postići odgovarajući efekat.
Spičanović je protiv inicijative za uvođenje “policajaca u škole”, jer smatra da im nije mjesto u obrazovnoj ustanovi.
“Aktivno partnerstvo policije i zajednice svakako treba da postoji, ali ta saradnja se može uspostaviti na mnogo drugih načina, racionalnijih i održivijih za oba sistema. Policija svakako treba da bude bolje integrisana u društvenu zajednicu, prije svega zato što je njeno učešće u jačanju sigurnosti i održanju reda dominantno, ali mislim da školsko okruženje nije ambijent za to”, objašnjava Spičanović.
Etiketiranje nije rješenje
Naša sagovornica ističe da je u slučajevima nasilja potrebna društvena briga i o djetetu koje je žrtva, ali i o onome koje je nasilnik.
“Krajnje je vrijeme da se prevaziđu konvencionalna postupanja škole koja podrazumijevaju etiketiranje “problematičnog” učenika, njegovo odbacivanje i u krajnjem, prebacivanje u drugu školu, a da prije toga nijesu uloženi svi napori nastavnika i stručnih radnika da se i tom djetetu pomogne kako bi se funkcionalno ponašalo u datom okruženju”, objašnjava Spičanović.
Škola je, navodi ona, važan faktor socijalizacije i ključna referentna grupa za učeničku populaciju, od ogromnog uticaja na njihovo sazrijevanje i razvoj.
“Zato je važno da pored obrazovne, škola predano obavlja i vaspitnu ulogu”, poručuje Spičanović.
