Sudbinu Srbije, prenosi ORF, bi moglo da podijeli još nekoliko zemalja: Makedonija, BiH, Albanija, Kosovo, dok ranijem prijemu može da se nada jedino Crna Gora. Hrvatska bi, naravno, bila primljena za dvije ili tri godine.
Nikad nije zgodno vrijeme: Crnogorska ministarka za evropske integracije Gordana
Đurović požalila se nedavno da kada god sa sagovornicima iz EU pokrene pitanje prijema Crne Gore čuje da nije trenutak – ili je kriza, ili se razmišlja o granicama proširenja, ili su baš izbori, a malo-malo pa su u nekoj zemlji izbori.Peter Balač, bivši mađarski ministar spoljnih poslova i bivši evropski komesar, smatra da je stvar u tome što među 27-oricom postoji zamor, ne samo kod političara, nego i građana. A Erhard Busek, bivši koordinator Pakta za jugoistočnu Evropu kaže: „Proširenje svakako nema veze sa pojedinim zemljama, nego je poslije potpisivanja Lisabonskog sporazuma nemoguće donijeti odluku u EU. Lisabon još nije savladan i preovladava stav: šta će nam proširenje kada sami sa sobom ne možemo da izađemo na kraj.“
Nema čarobnih štapića: A Peter Balač podsjeća: „Svako proširenje uslijedilo je otprilike deset godina nakon prethodnog. U doglednoj budućnosti ne bih očekivao prijem više od dvije – tri zemlje.“ To praktično znači da bi poslije prijema Hrvatske i Islanda uslijedila pauza od desetak godina prije velikog balkanskog proširenja za koje su kandidati Srbija, Makedonija, Albanija, BiH i Kosovo.
Peter Balač smatra i da prijem u EU nije čarobni štapić i da postoje i drugi načini stabilizacije kao što su trgovina, saobraćajno povezivanje, vizna liberalizacija. Erhard Busek se ne slaže sa tim pristupom i kaže da je to pojednostavljivanje problema. Busek to ovako objašnjava:
„EU ne može da pobegne od odgovornosti za Balkan, jer su od Bečkog kongresa sve odluke o Balkanu donošene u Londonu, Parizu i Beču do kraja Prvog svjetskog rata. Mi od tih problema ne možemo da pobjegnemo, jer smo ih djelimično stvorili“, kaže Busek. Istina, takav pristup trenutno malo ko podržava u EU.
(Radio Dojče vele)
