Nije riječ o bilo kakvom parodiranom trileru, na što bi mogao upućivati naslov, već o crnogorskoj stvarnosti. Zna i ona katkad biti triler, ali češće je komedija, koliko god nam izgledala kao neki od filmovanih romana Stivena Kinga. Postoji ta, kako bih rekao, vrsta, kategorija ljudi, s jasnim zadatkom i još jasnijim namjerama. I nijesu ti zadaci tajni, osim u perspektivama onih koji vjeruju Srdanu i srdanima, jer takvi nijesu u stanju razlučiti što je stvarnost, a što fikcija, što je laž, a što je istina.
Ne treba ih kriviti za to što vjeruju srdanima, a ne rođenim očima. Znate onu anegdotu o jednom crnogorskom pjesniku? No, Srdanovi čitaoci tako su rođeni, a onda sistematskom medijskom indoktrinacijom već slabih umova i trajno krivo nasađeni. Konzumenti Srdanovih pseudointelektualnih onanija ipak su žrtve, i ne smijemo biti strogi prema njima. Jer bismo, u tom slučaju, kako sam nedavno sasvim uzgred saznao, bez imalo interesa za pravne nauke, nad njima izvršili tzv. sekundarnu viktimizaciju. A ko je Srdan, i ko su srdani? E, to su vam udarne pesnice jednog tabloida. Nešto poput Dragana J. Vučićevića, samo malčice sofisticiranije verzije.
Nešto poput Sime Spasića, Vučićevog megafona, samo što su Srdan i srdani megafoni Lovca na aždahe, koji je, opet, megafon nekog drugog, i tako ukrug, dok se trag do stvarnog trbuhozborca ne izgubi. Zadatak Srdana i ostalih srdana je jasan: Zamagliti stvarnost i relativizovati svako zlo, po svaku cijenu.
Zadatak Srdana i ostalih srdana je očigledan poput Dritanove servilnosti, recimo: Metastazirajući velikosrpski nacionalizam učiniti što manje vidljivim, i svaku njegovu manifestaciju predstaviti kao benignu i izolovanu pojavu. A kako to učiniti, pitao se Srdan i srdani, na redakcijskom odboru kojim je, jelte, predśedavao glavom i bradom niko drugi do Lovac na aždahe. Nakon višesatnog brainstorminga Georgije koji ubiva aždahu i njegovi posilni, tj. srdani, došli su do rješenja: Velikosrpskom nacionalizmu se mora naći antipod! Povampirenom četništvu moramo suprotstaviti bar nešto.
Puku se mora pomjeriti fokus s fan-klubova Ratka Mladića i Mace Vukojičića. S ideologije, koju smo mi, na krilima naših medija doveli na vlast! I tako su srdani odlučili da budu kreativni, pa su konstruisali “crnogorski nacionalizam”. A nakon što su našli zgodnog oponenta srpskom nacionalizmu onda su godinama, do besvijesti, na stranicama svoga tabloida plasirali priču o dva
nacionalizma.
U Srdanovoj i perspektivama ostalih srdana jednako je ekstremno nositi u ruci crni barjak s izvezenim natpisom Pravoslavlje ili smrt i zvaničnu, državnu zastavu Crne Gore. Ako pitate srdane, crnogorska zastava je simbol crnogorskog nacionalizma. Najmudriji među srdanima otišao je korak dalje u raskrinkavanju “crnogorskog nacionalizma”. Guru srednjeg puta je nakon dugog i mukotrpnog istraživanja otkrio novi mutirajući soj virusa “crnogorskog nacionalizma”! Svoje revolucionarno otkriće je nazvao asimptomatski crnogorski nacionalizam.
Po mom laičkom razumijevanju to bi moglo biti sljedeće: Crnogorac je nacionalista, mrzi (a koga bi drugog do Srbe) ali ih ne ujeda! Ne grize. Nešto poput zaraženog kovidom koji ne kašlje? O genocidu i masovnim grobnicama velikosrpskog nacionalizma srdani će nekom drugom prilikom. To u ovim odsudnim vremenima ipak nije tema. Izmaštani crnogorski nacionalizam je, ako pitate Srdana, ozbiljna pošast, a ako sam dobro razumio njegova definicija bi bila sljedeća: Kada ti srpski nacionalista pokuca na vrata i kaže: Dobro veče, zapalio bih ti kuću, ako je to u redu? A i tvoja kuća je svakako moja kuća. A ti odgovoriš: Dobro veče, nije u redu. A ovo je, ipak, moja kuća.
E, tako vam, dobri moji, mali Srdan zamišlja crnogorski nacionalizam.
