Kroz njihovih 18 godina prošlo je toliko toga! Ko zna da li su uopšte i svjesni. Zdrava je, lijepa i poletna generacija, kao i sve prethodne njihovog uzrasta. Ali, po mnogo čemu je i osobena, drugačija. Da li i bolja?
To je generacija već osvojenih sloboda i poraženih tabua, a da se nije borila ni za te slobode ni protiv tabua. Njihovi su se roditelji, zapravo, „predali“ bez borbe.
I ko zna ko je više u šoku – oni, pred dubokom i izazovnom tajnom svoje budućnosti, ili roditelji, pred izazovima kakve njihovi „stari“ nisu imali. Potpuno su svjesni – sve je uzalud. I znaju dobro – tajne koje su oni mogli imati pred svojim roditeljima, tako su smiješne i male pred onima koje mogu imati njihova djeca pred njima.
Šefovi i diplomate: „Šta je razlika između moje i generacije mojih roditelja? Njih nije smio da vidi profesor u kafani, a mi idemo da slušamo našeg profesora koji pjeva u kafani“, kaže Zorica iz Građevinske.
Proslavlja maturu iza škole koju upravo napušta. „Zajebana je ovo generacija. A sljedeće će biti još zajebanije, jer je tako u svijetu – sve se svodi da se ima para i da se mašta kako da se troše“, kaže Danijel dok ispija svoju flašu piva na tradicionalnoj žurci maturanata iza Gimnazije „Slobodan Škerović“. „Moja generacija je –luda.. I... luda. U stvari, to je 80 posto pameti i 20 posto ludila.“ A šta je za njih uspjeh u životu. Svi žele da budu uspješni.
„Definicija uspjeha? Velika plata i visoki životni standard. Žena da mi je pametna, obrazovana i lijepa“, veli Danilo. „Kao jaaaa...“ vrišti njegova drugarica, njišući se u ritmu tehno muzike koja razbija sa razglasa.
„Za 20 godina sebe vidim kao uspješnog biznismena i veoma bogatog čovjeka. Otac mi je medicinski tehničar i kaže mi da je ono što su oni završili bilo dovoljno da dobro žive, ali ja želim bolje od toga“.
Kaže to na način da niste sigurni da li je ironičan ili misli ozbiljno. Stavlja naočare upadljivog okvira i namješta se da pozira.
Maturanti željezničkog smjera sebe vide kao šefove stanica, a ako upisuju diplomatiju, kao buduće ambasadore.
Danilo, Mladen i Vasilije sjede sa plastičnom litarskom flašom piva iza Građevinske dok „biju“ turbo-narodnjaci. Dvojica su sa sjevera Crne Gore, a treći iz Grbavaca. Svi su sinovi željezničara i „budući šefovi stanica“ nakon što se vrate iz Beograda sa diplomom Više željezničke. „Rasporedili smo se ko će na koju stanicu. Moj brat je završio za otpravnika vozova i ima platu 600 eura – sa kojim ćeš ti to fakultetom da imaš?“
„Nadam se putu na takozvani zapad, nadam se da ću provjeriti da li je stvarno toliko razvijen koliko pričaju,“ veli jedan gimnazijalac umjetničkih aspiracija.
Sreća je lijepa i kad se ne čeka: „Ja želim da diplomiram, imam svoju kancelariju i uspješnog muža pored sebe – Srđu moga“, kaže Milica iz Građevinske. „Naravno. Udaćemo se. Ali, što kasnije, to bolje. Moj cilj je da proživim život, proputujem što više. E, da, i da imam ćerkicu koja liči na mene.“ Djeluje više euforično nego sigurno, u ovom času kada joj se otvaraju mogućnosti nekih svjetova koje će, ipak, morati da osvaja. Da, cilj je i sreća.
„To je, ne težak, nego prepretežak cilj. A to je u glavi, i potpuno je nevažno koliko novca imaš. Ljudi su danas agresivni i sebični, važno im je da sebi priušte“, kaže gimnazijalka Danijela. Još kao malu, roditelji su se tu preselili iz Sarajeva. Još nije izgubila bosanski akcenat.
„Sreća je osnovati porodicu i pronaći u životu ono što te najviše ispunjava“, kaže njena drugarica nadglasavajući se sa muzikom. Platili su DJ-a po tri eura. „Ludo, jel'da? Ovo Vaša generacija nije imala, jel'da? A slavite i danas godišnjice matura? Uf, kako je to dobro!“ Prolijeće prazna flaša pored glave. „Eto, zaradićete i udarac u glavu ovdje. Ima tu i dosta policije u civilu. Vidimo, stariji su, a i nose toki-voki. Tu je i direktor, nema brige“.
Prije neki dan bilo je i matursko. Zvanično, u restoranu, pod punom „ratnom“ opremom, plaćenom od par stotina eura do par hiljada, od Delte do inostranstva. „Momci nisu skupili hrabrosti ni da nas zovu za partnerke“, žale se PTT službenice.
Kad on pređe na stvar: A sadašnjost? Ljubav, udvaranje? Nove generacije, novi stilovi. Tabui su u međuvremenu srušeni.
„Momci traže - Alo, daj mi broj telefona – oli? Komplimenti? Bolje da ih ne daju. Samo direktno - imaš dobre noge, zadnjicu, grudi, i to vulgarnim žargonom.“
„Kako se momci udvaraju? Sa – Uh, poljubih te! Sve je ostalo na djevojkama. A mi, kao - ćao, pa šta se radi, pa bla-bla. I, na kraju, on pređe na stvar.“
„Razne su varijante“, kaže Aleksa gimnazijalac dok ga drugovi guraju i udaraju u ramena, pa mora da se održava na nogama. „Ima cura koje studiraju, a zabavljaju se sa klincima koji kreću u srednju. Zastupljene su sve varijante.
Evo, on ima stariju đevojku“, pokazuje prema drugu.
„Najljepša cura u Podgoricu je Milicaaa! Naša nova razrednaaa!“ viče mi visoki mladić blještavog osmjeha. „Ma, kakva razredna! To nam je nova drugarica iz odjeljenja. On joj tepa - razredna,“ objašnjava njegov drug. I nastavlja: „Nema filozofije. Ako nam je zanimljiva, počinjemo priču. Ma, udvaramo, se, čak i ako je zauzeta. Napijemo se, i smuvamo se. Ako ti se se više ne javi – znači da je bilo za jedno veče.“
„Udvaranje Vam je - ili kad ste pijani, ili preko fejsbuka. Trećeg neeema!“ kaže Danijela.
„Fejsbuk je jedno obično golemo sr....Služi samo za reklamiranje, da vam ljudi govore da ste lijepi, da vam stave tisuću zvjezdica. Zvjezdica, znate, označava poljubac“, upada joj u riječ Ljiljana. Danijela nastavlja da mi objašnjava nove strategije i taktike u udvaranju:
„Alkohol je namrtvo zastupljen. Vjerujte, prisutan je u svemu. Pogotovu jeftini alkohol spaja ljude. Ako neko kaže – 'ajd da pijemo – svi će krenuti. Najviše se upoznaju preko onoga – e, imaš cigaretu, imaš upaljač? Poslije toga, dolaze lake droge.“
Tri ličnosti za istoriju čovječanstva: „A seks? Je li to tabu? U moje doba je bio“, kažem. „Ne da nije tabu, nego je poželjan. Momcima je sve, djevojkama zaista nije“, kaže Dragana, budući student ekonomije.
- A znanje, obrazovanje, da li je to važno? U moje doba je bilo. (Hm, valja tvrditi, ako tvoje doba nije bolje, nije vrijedno pomena.)
„Naravno da jeste. Ali, dosta zavisi od profesora. Ima ih da ih takve ne možete naći nadaleko, ali puno njih dolazi prepune glave porodičnih problema koji se lome preko nas. Dobiti dobru ocjenu u gimnaziji nije nikakva filozofija. Važno je da se na početku nametneš, a poslije je dovoljno da se 'šupneš“, kaže jedna djevojka iz grupe, nestrpljivo se okrećući ka centru zbivanja, oko zvučnika.
„O, sjećaš li se kad nam je profesor istorije zadao da navedemo tri ličnosti koje su obilježile istoriju čovječanstva? Niko nije znao da nabroji iz glave. Jedino je Luka pomenuo Kalašnjikova, Maljeviča, i... ne sjećam se kojeg ono trećeg.“
Višečasovna žurka je u punom jeku.
Čekaju neke ekonomije i diplomatije po Podgorici, dramaturgije u Rimu i farmacije u Novom Sadu, željezničke u Beogradu i pomorski u Kotoru. „Ne mogu naši roditelji da se odupru sredini i svim novinama koje su se u međuvremenu desile. Strah ih je od njih.“ O roditeljima nerijetko govore sa neočekivanom nježnošću i brigom.
To je generacija pred kojom je previše izbora i previše loših izazova, ranije sazrela od svih prethodnih. Jedine kočnice ponekad su samo u njima samima.
Utisak sigurno ne vara– znaju i da je pritisnu.
Gordana Borović
