Aktuelnom trenutku prilagođena rečenična forma ruskog dramskog pisca Čehova možda je najjednostavniji način da se sagleda povezanost svih elemenata globalne ekonomske scene i da se konačno napusti vjerovanje da su neke pojave onakve kakvim ih finansijske institucije pokušavaju nazvati – prolazne.
Nagli rast cijene nafte i neizvjesnost u već uzdrmanom sistemu isporuke ovog energenta jedan je od prvih vidljivih načina na koji se rusko-ukrajinski sukob izvan političke sfere odražava na ostatak svijeta.
Rusija je treći najveći proizvođač nafte u svijetu i drugi najveći izvoznik, a ujedno i najveći evropski proizvođač gasa od čije isporuke zavisi skoro polovina Starog kontinenta, pri čemu je udio ruskog gasa u nekim zemljama i znatno iznad 50 odsto, kao što je slučaj sa Njemačkom, najmoćnijom evropskom ekonomijom. Evropa bi, načelno, mogla da opstane bez ruskog gasa do kraja ove zime, a do naredne bi bilo gotovo nemoguće izgraditi dodatne elemente gasovodne infrastrukture.
Ruska invazija na Ukrajinu uslijedila je u izuzetno specifičnom trenutku u globalnoj ekonomiji koja tek djelimično i jedva vidljivo počela da se oporavlja od posljedica pandemije kojoj se ipak još ne nazire kraj, a ujedno i suočava sa teretom inflacije dok visoki nivoi zaduženosti ograničavaju sposobnost mnogih vlada da intervenišu.
Rastuće cijene energenata i kontinuirani poremećaji u lancu snabdijevanja i bez dešavanja u Ukrajini bili su ključni faktori u slabljenju izgleda za ekonomski oporavak u ovoj godini.
Ono što je neizbježno su ekonomske posljedice širih razmjera za koje pandemijom razorena globalna ekonomija sada nema vremena da se pripremi
Energenti su samo dio mozaika poskupljenja, budući da duži tržišni poremećaj prijeti i pšenici, soji, ulju... Više od polovine svjetske proizvodnje suncokretovog ulja odnosi se na Ukrajinu, Rusija je vodeći svjetski proizvođač pšenice – drugim riječima, čak i manja nestabilnost u lancu snabdijevanja u ovom regionu prouzrokuje ozbiljne nestašice nekih od najvažnijih životnih namirnica.
U ovom trenutku najveći rizik po globalnu ekonomiju je to što će nizanje jedne krize za drugom prouzrokovati stagflaciju, odnosno kombinaciju visoke stope inflacije i nedovoljne stope ekonomskog rasta, što ne bi bilo prvi put u istoriji da uslijedi nakon naftne krize.
Glavni kanal za prenos rusko-ukrajinske krize na evropsku ekonomiju je inflacija. Na svakih 100 eura koje potroši prosječno domaćinstvo u eurozoni, nešto više od pet odsto se odnosi na grijanje i struju, a ukoliko se tome doda i potrošnja goriva, stopa inflacije uvećava se za još jedan do dva procenta, što dalje dovodi do smanjenja kupovne moći domaćinstava i smanjenja potrošnje.
U momentu kada je inflacija postala toliko vidljiva da više niko nije mogao da je naziva ne tako važnim prolaznim trendom predviđalo se da će ona znatno popustiti već u trećem kvartalu ove godine, no sada su izgledi za to u potpunosti eliminisani.
Ovakve okolnosti mogu da prouzrokuju zabrinjavajuće stanje u javnim finansijama brojnih zemalja. Da bi zaštitile domaćinstva od rasta cijena energenata, brojne vlade, a posebno one u zemljama članicama eurozone, mogle bi da preduzmu nove mjere kompenzacije, koje bi dodatno opteretile njihov dug.
Ukoliko se stagflacija vrati, centralne banke će biti primorane da još većom dinamikom smanjuju podršku privredi, a usporavanje bi onda moglo da utiče na korporativne zarade i da dodatno snizi vrijedost na tržištu kapitala, čak i u situaciji da se zalihe nafte povećaju. Ovakve okolnosti uticale bi na smanjenje investicija i dinamiku zapošljavanja znatno sporiju od one za kojom postoji realna potreba.
Politički epilog nakon aktuelnih događaja je sada nemoguće predvidjeti, a u zavisnosti od interesa, posebno najmoćnijih evropskih zemalja, tek započeti pregovori mogu biti usmjeravani u pravcu koji bi dugoročno stvorio manje štete. Ono što je neizbježno su ekonomske posljedice širih razmjera za koje pandemijom razorena globalna ekonomija sada nema vremena da se pripremi, a imala je jasan signal da dolaze.
