Mediteranski dragulj Crna Gora; dragocjene naslage starih civilizacija, čarobni ukusi drevnih kultura, prožimanja raznolikih tradicija. Obodom kolosalno Osmansko carstvo ogromnih krila raširenih na tri kontinenta. Lebdi misao Heraklita: „Rat je otac svih stvari“. Iz stoljećnog neprijateljstva i uzvišene ratničke časti izraslo je uvažavanje protivnika na bojnom polju. Dostojanstveno ophođenje i viteški duh izrodili su uzajamno poštovanje dolično istinskog divljenja. Zarasle staze i zakrčeni drumovi, nakon strašnih bitaka, kao da su dodirom dobroćudnog alhemičara postali blistavi putevi povezivanja.
Ponosni crnogorski kralj Nikola Petrović pametno je zborio: „Svaki je rat mač sa dvije oštrice. On i neprijatelja posječe i pobjednika rani.“ Od junačkog Cetinja tvori se most bliskosti i saradnje sazdan lepršavom rukom, drzavničkom mudrošću i vizionarstvom, finoćom uma gorostasa evropske povijesti, knjaza Nikole. Od slavnog Carigrada, čuven u svijetu, sultan Abdul Hamid II, zahvaljujući džinovskim zamasima harizme i poletu neprikosnovenog autoriteta, suptilno i vješto, poput virtuoza izgradio je čvrste stubove i veličanstveni luk vječnog mosta prijateljstva. Zajedno su udarili neuništiv temelj za konačni susret u diplomatskim frakovima crnogorske nepokornosti i slobodarstva sa imperatorskom moći i sjajem Osmanskog carstva. Bat vojničkih koraka odjekuje u pričama, knjigama, muzejima.
Crna Gora prvo poslanstvo (ambasadu) u svojoj bogatoj povijesti otvara upravo u gizdavom Carigradu 1879, dok je Konzulat u Skadru u tadašnjem Osmanskom carstvu egzistirao od 1863. Pravilo reciprociteta u međunarodnim odnosima, s posebnom pažnjom nijansirano, isticano je u diplomatiji; Turska ustanovljava poslanstvo na Cetinju, uz angažman konzula u Podgorici, Baru, Ulcinju. I nezaboravne, istorijske posjete crnogorskog suverena jednom od najmoćnijih monarha Evrope i svijeta, vladaru Osmanskog carstva 1883. i 1899. godine.
Glasoviti sultan Abdul Hamid II daruje vladaru Nikoli Petroviću divnu palatu „Emirgijan“, đe bješe reprezentativno sjedište poslanstva Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, na prestižnom, središnjem dijelu Bosfora. Crnogorska zastava vijorila se na jahtama „Timzah“ i „Zuza“
poklonima darežljivog sultana. Državnički gestovi umirujućih tonaliteta, poput bonace mora za ugodnu plovidbu koloritom zajedništva i uspjeha u budućnosti. Procvat ličnog prijateljstva između monarha širilo je ugodne mirise zbližavanja dva drevna naroda. Uzvišene arhitekte mira obje zemlje, dosegnuli su vrhove ljudskosti i čojstva, odnosom prema jednom vremenu, teškom i ratnom, mačeve odložili u korice, a djelima i perom ispisali najvrednije rukopise međusobnog uvažavanja visokog dometa. Diplomatija je doživjeja nesvakidašnji, veličanstven uzlet.
Odlučujući koraci mira i napretka udahnjuju gordost, lepršavost i pozitivne vibracije crvenim bojama crnogorske i turske zastave koje simbolično sjedinjuju. Spone ljudskosti i žile prijateljstva njegovane dostojanstveno i učtivo, sa stilom, uvijek podsticane povijesnim mudrostima tolerancije, zajedništva i ljubavi među ljudima, hrabre i daruju vječni zavjet međusobnog razumijevanja, poštovanja, prosperiteta i bogatstva dvije zemlje.
Očaravajući mozaik multikonfesionalnog sklada Crne Gore s pravom veliča impozantnu ličnost, kralja i gospodara Crne Gore Nikolu Petrovića, njegov državotvorni, zakonodavni, prije svega ljudski naum i svijetli put da hrišćanstvo i islam bitišu u duhu načela koje je uvijek isticao: ,,Brat je mio koje vjere bio“. I pružena moćna ruka i ljubazna naklonost turskog sultana Abdul Hamida II, zavređuje dužnu pažnju. Iz oblaka rata izranja divni, osvježavajući horizont mira, od Lovćena do Bosfora, opisan ljepotom rječitosti erudita brilijantnog intelekta, crnogorskog suverena Nikole Petrovića i ministra inostranih djela vojvode Gavra Vukovića. Fini pečat koji blagotvorno uzdiže međudržavne veze Crne Gore i Osmanskog carstva, nekada posve različite, docnije odveć bliske.
Kulturno istorijsko nasljeđe sa šarmom Orijenta usidreno u raskošnoj riznici crnogorskog društva, nadasve uzorno i lojalno crnogorsko građanstvo islamske vjeroispovijesti sa svojim opjevanim, zaslužnim velikanima istorije i umjetničkog stvaralaštva naše zemlje, i sočnim plodovima humanosti, živopisne tradicije, bogatog folklora oplemenilo je našu multikulturu najfinijim vezom utkano u civilizacijskom kodu Crne Gore.
Sljedstveno, zavidna je spoznaja značajnog i vrijednog putokaza, njegovanja i uzdizanja kosmopolitskog duha Crne Gore naslijeđenog iz naše slavne povijesti, s vizijom ljepše, prosperitetnije budućnosti. Usađena je vedra, senzibilna diplomatska nota afirmacijom blistavih, snažnih tekovina mira i zbližavanja iz prošlosti, za ponos i nauk potomstvu, i posebno toplina međunacionalnih i međuvjerskih odnosa za dobrobit čovječanstva.
(Autor je crnogorski diplomata)
Iz memoara crnogorskog kralja Nikole I Petrovića
Put u Carigrad 1899. godine
Danas, 12. avgusta 1899. krećem na put sa Maman u Carigrad. Ovo smo putovanje preuzeli da zahvalimo Nj. C. V. sultanu za sve njegove dobrote koje nam je ukazao i njegove ljubavne pažnje za nas i naše. Njegova velika i poznata kurtoazija nije se ni jednoga dana demantovala od moga prvog boravka 1883. u njegovoj prestonici, već je bila sve veća i veća. Maman i ja osjećamo pravu potrebu srca da za to zahvalimo Njegovom Veličanstvu i ako naš dug zahvalnosti može biti ovim putovanjem djelimično odužen, Maman i ja bićemo zadovoljni. Svakako malo ko će povjerovati u istinski i jedini cilj našeg puta, a naročito koliko će se sumnjala naći među diplomatima. Ali to za nas nema značaja, kad vršimo svoju dužnost.
…Kako je ovo prvi put da dolazim u Carigrad od kad mi je Nj. V. sultan poklonio palatu Emirgijan, rekao sam da se gala obuku za naš ulazak u tu kuću i da se priredi svečani ručak radi proslave useljenja. Dakle, svi smo bili svečano obučeni kada je Izedin bacio sidro prema Dolma Bahče gdje su došli moj ministar Bakić i njegova žena da nas pozdrave i da nam jave da Nj. V. sultan želi da nas odmah primi. Nj. E. Tevik paša, ministar spoljnih poslova, Šakir paša, šef vojne kuće Nj. V. koji su došli da nas pozdrave u njegovo ime, isto nam saopštiše. Kako smo već bili obučeni, samo nam je trebalo da stavimo naše velike lente i da tako budemo sasvim gala obučeni. Bilo je prošlo osam sati kad stupismo nogom na zemlju u Dolma Bahčeu. Divne ekipaže nas prevezoše za manje od dvadeset pet minuta u Jildiz. Nj. V. sultan dođe u susret Maman na ulasku u dvor. Poslije uobičajenih pozdrava i čestitanja godišnjice njegovog stupanja na prijesto, Nj. V. nas uvodi u salon, nudi nas da sjednemo i pruža nam ljubazno cigarete, meni i Mirku. Mirko je njegovu sačuvao kao uspomenu, a ja sam moju popušio dok se Nj.V. ljubazno raspitivalo o našem putovanju i o maloj nezgodi u zatonu Bezika i o drugim stvarima manje ili više običnim.
…Naš razgovor se dotakao raznih predmeta: putovanja, brodova, umjetnosti, muzike i naročito slikarstva i velike iluminacije koja je očarala naše oči s one strane Sedam Kula. Čudna stvar, našao sam Nj. V. sultana ne samo slobodnijega, podmlađenijega nego za vrijeme moje posjete 1883, već mnogo veselijega i bolje raspoloženoga nego tada. Pa ipak imao je mnogo briga i muka od tog vremena. Neću govoriti o njegovoj velikoj ljubaznosti koja je uvijek ostala dražesna. Kad sam mu izrazio moju zahvalnost, bio je ljubazan da mi reče da me duboko poštuje i da mi je prijatelj znajući da sam lojalan i da upravljam jednim narodom isto tako hrabrim i lojalnim.
–Vi ste jedini čija je politika prava i iskrena prema meni i carstvu. Ove dobre riječi pravo su mi ušle u srce. Zatim nas je pitao kako smo putovali i da li je more bilo mirno. Ovom prilikom zahvalio sam Nj. V. za poklon – Timsu.
- Suviše je mali, rekao je, i ja ću vam pokloniti jedan drugi veći kojim ćete moći putovati ugodnije sa svom vašom porodicom
Iz memoara vojvode Gavra Vukovića
Knjažev put u Carigrad
Pošto je knjaževski par zauzeo mjesta u otvorenim dvorskim kolima, načinila se dugačka povorka od izmiješanih Turaka i Crnogoraca. Od palate Domlabašče do Ildiza ima cijelih 20minuta da se kolima ide. Duž cijelog puta nagomilana je bila masa naroda i vojni špaliri. Išlo se kroz sjajno osvijetljene ulice, dok se došlo do nagnutog parka od Ildiz–palate, koji goraše u plamenu čarobnog osvjetljenja. Reklo bi se da nije bilo ni jedne grančice u parku koja ne nosaše po nekoliko fenjera i lampiona. Taj sjaj uveličavaše velika masa, naročito ženskoga svijeta, u odjeći raznovrsnih, ponajviše otvorenih boja.
Pred kapijom Ildiz-palate bijaše uparađena četa Arnauta iz carske garde, s muzikom koja intoniraše crnogorsku himnu. Pod peronom, navrh stepenica od bijelog mermera, zastrtih mekim ćilimom iz znamenite fabrike Eren-Kea, stojaše sultan Hamid sam, a na dnu s jedne i druge strane stojahu dvorani u gala paradi. Kad je Knjeginja sašla iz kola, Sultan se spustio nekoliko stepena, pozdravio se s njom i Knjazom, pa je uzeo Knjaginju ispod ruke, poveo je kroz prostranu salu ispunjenu turskim velikašima, pa ju je uveo u drugi salon, pred čijim vratima stojaše Ferid–paša, veliki vezir, Tevfik–paša, ministar inostranih djela, s ostalim ministrima. Najprije su ušli u salon s gostima veliki vezir i ministar inostranih djela. Od Knjaževe svite pozvao je mene, moju ženu, gospođicu Neikom i ministra Bakića, našeg poslanika u Carigradu. Dvokrilna vrata zatvoriše se, Sultan predstavi Knjazu i Knjaginji v. vezira i ministra inostranih djela. Gospodar je predstavio njemu Dvije gospođe, mene i Bakića. On nas je poznavao od davnih vremena, stoga nam se sam primakao, ljubezno nam pružio ruku i udostojio po nekoliko riječi. Zatim se opet povratio kod gosti i razgovarao se, poklanjajući veliku pažnju knjazu Mirku. Poslije audijencije od pola sata, Sultan je uzeo Knjaginju ispod ruke i zašli su u veliki salon, gdje je nastalo predstavljanje svite. Po svršetku te ceremonije izašlo se iz dvora i pošlo se pred palatu.
…Ovaj Knjažev put u Carigrad, kojemu su balkanske zemlje, a osobito Srbija i Austrija, pridavale veliku važnost i brižljivo ga pratile, nije bio u svom političkom programu krunisan uspjehom, ali je ipak bio od velike koristi kako ugledu Crne Gore, tako i ugledu njena Gospodara. Poslije Njega, balkanske pa i druge države vodile su mnogo više računa o Crnoj Gori i njenom vladaru u svim balkanskim pitanjima koja su bila u vezi s Tuskom i pripremanjem njenog rasparčavanja, pri čemu je Crna Gora, po svom položaju, po svojoj prošlosti i budućnosti, bila pozvana da igra vidnu ulogu.“
