Istoriju antisemitizma karakteriše stalno izmišljanje dokaza koji svjedoče o tobožnjoj „jevrejskoj zavjeri“ da ovladaju svijetom. Jedna od najpoznatijih izmišljotina o stvarnosti jevrejske namjere i ujedno najpoznatiji falsifikat s tragičnim posljedicama u svjetskoj istoriji jesu – tzv. Protokoli sionskih mudraca. Brošura je bila jako popularna u Rusiji đe je prvi put i štampana još 1905. godine.
Uticajni istoričar antisemitizma Robert Vistrič sažeto je opisao nastanak ovoga spisa: „Kompilaciju pod naslovom ‘Protokoli’ sačinili su ruski antisemiti u pariskoj kancelariji carske Ohrane (tajne policije). Štampani su u vladinoj štampariji 1905. godine – kao deo knjige ruskog pravoslavnog mistika Sergija Nilusa, koji je tvrdio da su to navodi s Prvog cionističkog kongresa u Bazelu održanog 1897. godine. ‘Protokoli’ sadrže predavanja tzv. ‘sionskih mudraca’, a naglasak je na tajnom planu za potčinjavanje nejevreja i uspostavljanje jevrejske svetske države. U Rusiji su ih pre 1914. godine koristili protiv pokreta za liberalni ustav, ali bez mnogo efekta, a onda i antiboljševički belogardejci za vreme ruskog građanskog rata s mnogo razornijim efektima. Na zapad su se raširili posle 1919. godine, putem nemačkih i drugih prevoda, a najveći uticaj imali su u Nemačkoj. Raskrinkao ih je 1921. godine dopisnik londonskog ‘Tajmsa’ koji je dokazao da su to plagijati francuske satire iz šezdesetih godina XIX veka (misli se na knjigu Morisa Žolija – Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea – napomena B. B.), nemačkog romana (Biarritz – B. B.) Hermana Gedšea iz istog perioda i drugih izvora.“
Jedan od najboljih kritičkih prikaza "Protokola" načinio je britanski istoričar Norman Kon u svojoj studiji "Poziv na genocid: Mit o svjetskoj zavjeri Jevreja i sionskih mudraca." Svojom masovnijom pojavom izvan Rusije, "Protokoli" su postali omiljena antisemitska literatura. Iako je londonski "Times" još 1921. utvrdio da se radi o falsifikatu, tačnije kompilacijii nastaloj plagiranjem i montiranjem više različitih književnih djela, antisemiti su odbijali prihvatiti faktičko stanje tvrdnjama da su takvi navodi zapravo „najbolji dokaz“ istinitosti "Protokola".
Skoro vijek kasnije, Umberto Eko je u svome briljantnom romanu "Praško groblje" poigravajući se s antisemitiskim predrasudama iz druge polovine XIX vijeka, glavnom svom liku pripisao zaključak tako karakterističan za ksenofobične osobe koje vjeruju u teorije zavjere, da čitanje unazad imena lista „Times“ otkriva da se iza njega krije odrednica „semiT“. Uostalom, Eko je u tome romanu dao fikcijsku i ironijsku verziju nastanka "Protokola sionskih mudraca", koja teoriju zavjere izdiže na nivo groteske. Sličnu umjetničko-književnu demistifikaciju "Protokola" u domaćoj književnosti načinio je književnik Danilo Kiš u svojoj noveli „Knjiga kraljeva i budala“ koja je štampana u njegovom posljednjem velikom djelu "Enciklopedija mrtvih".
Glavni problem spisa "Protokoli sionskih mudraca" bila je njegova mistična sugestivnost koja je korišćenjem tradicionalnih antisemitskih predrasuda i njihovih modernih varijacija nudila simplifikovanu sliku svijeta u kome sve svjetske procese, države i aparate usmjeravaju, predvode ili osmišljavaju Jevreji. Kad je posrijedi Crna Gora, prvo zapaženije popularisanje "Protokola sionskih mudraca" načinjeno je tokom Drugoga svjetskog rata za vrijeme njemačke okupacije. Tadašnji kolaborantski novinari, bliski četničkom pokretu i okupatoru u svojim su glasilima pored nacizma promovisali i antisemitizam. Poseban poduhvat crnogorska antisemitska propaganda načinila je pripremom serije tekstova naslovljenih „Duh jevrejstva“ koje su u glasilu kvislinške Narodne uprave "Crnogorskome vjesniku" publikovane tokom februara i marta 1944. godine. U ovome serijalu najviše pažnje je posvećeno "Protokolima sionskih mudraca".
Baveći se značajem upotrebe "Protokola" u nacističkoj ideologiji, istoričari Rendal Bitverk i Kelvin Koledž zaključili su da je taj falsifikat bio glavni inkubator nacističke antisemitske propagande. Iako su i Hitler i Gebels lično bili ubijeđeni da se ne radi o originalnom dokumentu, obojica su smatrali da on u sadržaju pośeduje „unutrašnju istinu“ („Inner-Truth“), što zapravo otkriva prave jevrejske namjere. Zato su "Protokoli" u nacističkoj propagandi imali milionske tiraže i više stotina izdanja, ne računajući njihovo prisustvo u dnevnoj štampi i ostalim vrstama propagande. „Strastveni antisemiti bili su spremni da vjeruju u gotovo sve što je u skladu sa njihovim uvjerenjem u apsolutnu iskvarenost Jevreja. Za njih, 'Protokoli' su ostali uvjerljivi.“ – zaključuju Bitverk i Koledž. Zato su predstavljani kao originalan dokument i glavni argument da „jevrejska zavjera“ zaista postoji. "Protokoli" su objavljivani i u zemljama u kojima nijesu živjeli Jevreji, kakav je bio slučaj s članom sila Osovine, Japanom, čija je propaganda na osnovu "Protokola" objašnjavala jevrejsku zavjeru u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji s kojima su Japanci najviše ratovali u Drugome svjetskom ratu.
Prekjuče je Crnu Goru zatekla vijest kako se na Sajmu knjiga u Podgorici, koji još uvijek traje, "Protokoli" nalaze u slobodnoj prodaji na štandu izdavača iz Beograda! I to neoznačeni – bez imena izdavača, godine i mjesta izdanja, bez kritičkog predgovora, bez ikakve napomene da se radi o „knjizi-ubici“ kako je mnogi istraživači nazivaju. Otkud "Protokoli" na sajmu knjiga u Podgorici? Možda to treba pitati organizatore? Da li ih je bilo i ranijih godina? Kako Vlada Crne Gore može finansirati sajam a da ne zna što se tamo prodaje? Što o tome misli mastermind sajma Radomir Uljarević, poznati tužitelj i progonitelj crnogorskih kolumnista koji ukazuju na ovakva činodejstva?
No, od Vlade čiji je Dritan Abazović premijer ne može čuditi ništa. Ni da podržava sajam na kojem se vrši proliferacija falsifikata, antisemitizma i teorija zavjere, đe se igra kolo među knjigama, đe se pogrešno navode imena državnih institucija. To je čovjek koji definitivno ima jedan cilj u životu – da potpuno uništi svaki oblik crnogorskog suživota, suverenizma i državnosti!
