Kako je kazala, sadašnja situacija ima potencijal da bude istorijska, jer se Srbija nije odlučila kuda ide već decenijama.
„Kada smo devdedesetih krenuli u rat, dobili smo sankciji, bili smo izolovani, nije bilo pitanja kuda ćemo. Od 2000. vodimo neku politiku meni nejasnu, koja se kasnije nazvala politika četiri stuba, to tako ne funkcioniše u svijetu, svijet je komplikovaniji od četiri stuba i tu treba kao mala zemlja da budete jasno na strani ne jedne velike sile, nego nekog sistema, sistema vrijednosti ili zemalja sa kojima imate najveću robnu razmjenu, da procijenite što hoćete“, rekla je Stojanović.
Na pitanje da li se može naći analogija sa „istorijskim ne Staljinu 1948.“ Stojanović napominje da su analogije opasne.
„To je klizav teren, istoričari time ne treba da se bave jer su konteksti drukčiji. Možda mi treba da kažemo ne, ali je kontekst drugačiji. Mi hoćemo u EU, a 1948. je bio Hladni rat i mi smo bili iza gvozdene zavjese u paketu sa Sovjetskim Savezom i Jugoslavija je rekla ne. 1989. nilesmo razumjeli, krenula je demokratija, parlamentarizam, a mi smo otišli u rat za teritorije. To su različite situacije i svako poređenje s tim je banalizacija“, smatra ona.
Ako državno rukovodstvo kaže da je strateški cilj zemlje Evropska unija, postavlja se pitanje u čemu je onda problem s Rusijom.
„Mnogo je nivoa problema zato je i komplikovano. Imamo bazični politički nivo, jer kao Rusija u Savetu bezbjednosti sprečava priznanje Kosova. Problemi su dublji i istorijski, ako pogledamo sisteme vrijednosti onda su sistemi vrijednosti Rusije bliži političkoj kulturi u Srbiji nego evropske vrijednosti. Mi imamo kontinuitet kulta ličnosti, partijske države, nepluralne političke scene, imamo jak nacionalizam, snažnu političku ulogu crkve, ako uzmemo političke faktore mi smo u sistemu vrijednosti bliži Rusiji“, smatra profesorka.
„Većina vladalaca poslije 2000. je htjela da bude nesvrstana. Niko od njih nije Tito, ovo nije Jugoslavija, ovo je mala i siromašna Srbija koja treba da razmišlja o budućnosti i da odluči kojim će putem da krene“, rekla je Stojanović.
Kako navodi, kod nas je izgrađena politička kultura da se problemi ne rješavaju, već da se stvaraju novi.
„I onda skrenete pažnju, a ne donosite nijednu odluku. Nijesmo donijeli odluku hoćemo li s Rusijom, EU, da li smo monarhija ili republika. Mi kao društvo i kao političke elite ne pokazujemo stepen zrelosti da se odluke donose. Mislim da je velikim dijelom to zbog nedoraslosti političke elite, to je močvarno tlo u kome elite obezbjeđuju sebi vlast. Ali, sada zaista ne može ovako, morate da se odlučite. Ne zato što vas neko pritiska, treba da odlučite da li želite da budete sa EU koja ima 70 odsto investicija, a Rusija 10. EU koja je uložila 17 milijardi eura, koja je poklonila četiri milijarde. Što je srbija bez pomoći EU, gladna, gola i bosa. Ako spustimo na bazični nivo, gdje je problem? Problem je jer se 10 godina vodi politika demagoška, zavođenja društva pričama o Rusiji, da imamo snažnog zaštitnika koji će nas spasiti. I sad plaćamo cijenu“, kaže Stojanović.
Ističe da je najveća odgovornost na predsjedniku Aleksandru Vučiću, ali i da je velika odgovornost društva, koje, kako je navela, „ne prepoznaje nedostatak slobode, korupcionaške afere…“
„Ne možemo da aboliramo društvo za izbore koje radi. Možemo da kažemo izbori su pokradeni, u krajnjoj liniji nemate ni pobune, ni snažnu opoziciju, društvene snage koje bi se svemu tome oduprele. Vučić je obesmislio i stranke i institucije. Institucije štite vlast, to naša nijedna vlast nije razumijela. Institucije su tu da daju mogućnost društvu da artikuliše nezadovoljstvo. Mi smo se sveli na partijsku državu, imamo kontrolu biračkog tijela, medija, izbornog procesa i taj čovjek je sebe doveo u situaciju da mora sam da odluči. To je situacija u koju dođe svaki autokrata. Vučić će odugovlačiti sa odlukom, do septembra može mnogo toga da se desi u Ukrajini, više puta smo vidjeli da on čeka sa odlukom, ovo nije prvi put da tako politički postupa“, kaže Stojanović.
Komentarišući saopštenje princa Srbije i Jugoslavije Petra Karađorđevića da je „abdicirao“ i svoja potencijalna prava prenio na brata kraljevića Filipa, Stojanović je rekla da, činjenički gledano, nema prijestola na koji bi se abdiciralo.
„Aleksandar ne može biti prijestolonasljednik jer prijestola nema. Prijesto ne postoji, pa ni prijestolonasljednik, pa ni abdikacija. To je sve zajedno jedna vješta politička igra, uključujući to što se oni zovu princ i princeza, mi nemamo te titule. I nemamo princa kad nemamo monarhiju. To je političko pozorište. Otkud priča o monarhiji? Mnoge stranke su shvatile da se mora ponuditi novi otac umjesto gospodara Vučića. Shvatili su da je potrebna ponuda centralne ličnosti oko koje će se sve dešavati i da bi to mogao da bude kralj. Od svih srpskih kraljeva, samo je Miloš Obrenović umro na prijestolu od smrti, svi drugi su ubijeni ili nasilno sklonjeni“, rekla je ona.
