Odgovor na neko od ovih pitanja i samima vam vjerovatno u nekom trenutku može zvučati zabrinjavajuće, no potpuno je prirodan u vremenu kada zahvaljujući tehnologiji svijet koji nas okružuje nije samo onaj koji je vezan za naše fizičko prisustvo, već i onaj virtuelni „u kojem se uvijek nešto dešava“.
Strah od propuštanja (Fear of Missing Out) – FOMO društveni je fenomen usko povezan sa digitalizacijom u svakodnevnom životu. FOMO sindrom opšteprihvaćeni je naziv za pojavu koja se odnosi na osjećaj nelagode zbog nedostatka nečega što vjerujemo da propuštamo. Sve više ljudi doživljava ovaj osjećaj, koji, ukoliko postane učestao i intenzivan može da se pretvori u psihičku patnju.
Akronim FOMO sve učestaliji je u globalnoj komunikaciji kada se skreće pažnja da na nečiju zavisnost od informacija, posebno iz digitalnog svijeta i osjećaj da će propustiti neku informaciju koju je neko objavio ili dešavanje o kojem se izvještava. Najčešće se vezuje za pojedinca koji neprestano provjerava objave na društvenim mrežama, koji se neprijatno osjeća kada to nije u mogućnosti da uradi neko vrijeme i koji ne može da zamisli da nekoliko sati provede bez internet konekcije.
Ideja da drugi vode uzbudljivije živote
Osjećaj straha od propuštanja povezan je i sa idejom da drugi ljudi vode užurbanije, uzbudljivije živote. Ovome se dodaje i želja da ostanu u stalnom kontaktu sa drugima na internetu kako bi saznali šta rade.
Prema riječima kliničkog psihologa Radoja Cerovića radi se o još jednom primjeru kako naš evolutivno star mozak, prilagođen za uslove čopora i striktne hijerarhije koja vlada među primatima, reaguje na moderne uslove.
„To zovemo evolutionaryt mysmatch (doslovno: evoluciona neusklađenost). Naime, mi smo prilagođeni da sa velikom pažnjom pratimo međuljudske odnose. U uslovima striktne hijerarhije, vrlo surovog odnosa među socijalnim slojevima, mogli ste računati vrlo vjerovatno na smrtni ishod, za onoga ko ne prati pažljivo društvene odnose u zajednici, ko ne poznaje hijerarhijske relacije, ko ne zna ko je s kim dobar, a ko kome neprijatelj. Ove stvari ste morali vrlo dobro poznavati ako ste pripadali bilo kojoj ljudskoj, ili bilo kojoj primatskoj zajednici kroz evolutivnu istoriju“, ističe Cerović.
Niz modernih tehnoloških rješenja, kako dodaje, predstavlja u direktnom smislu „hakovanje“ tih starih mehanizama, pogotovu onih mehanizama koji su povezani za usmjeravanjem pažnje.
„Ti mehanizmi su nekad bili povezani sa sposobnošću orijentacije prventsveno na dva ključna aspekta: elemente od značaja za preživljavanje i one od značaja za razmnožavanje. Na primjer, rijaliti šou na televiziji je izlaganje našeg “majmunskog” mozga socijalnom ambijentu u nastajanju, u kojem se nepoznati ljudi međusobno uvezuju, sukobljavaju i uspostavljaju razne vidove socijalnih relacija. Kada bismo bili u realnoj situaciji, među njima, bilo bi veoma važno da ispratimo i shvatimo strukturu hijerarhije i odnosa koji se razvijaju. To što mi nijesmo tamo, već ispred ekrana, nije situacija koju je evolutivna istorija našeg mozga predvidjela“, naglašava on.
Nešto će se promijeniti, a ja za to neću znati
Naš sagovornik dodaje da mehanizmi pažnje koje imamo pokušavaju samo da nas spasu od nasilja, smrti, poniženja.
„To su vjerovatni ishodi za one koji nekada nijesu bili u stanju da se snađu u socijalnim odnosima ili nijesu bili dovoljno informisani. Sve ovo je višestruko važnije ukoliko pripadate niskom socijalnom sloju“, precizirao je Cerović.
On naglašava da je realna opasnost najveća za one koji se nalaze na dnu ljestvice, koja je, kako podsjeća, nekada bila veoma veoma realna.
„Danas evolutivna psihologija smatra da, onoliko koliko je za muškarce fizička snaga, pa tek kasnije intelektualne sposobnosti, bila od presudnog značaja za osvajanje statusa u društvu, toliko je trač i odgovaranje bio jedan od mehanizama kompeticije kojem se priklanjaju u većoj mjeri žene upravo zato što je nasilje manje pogodan mehanizam za njih. A za tračarenje je od esktremnog značaja da poznajete strukturu odnosa, ko je s kim dobar, a ko ne...
FOMO je, kako ocjenjuje, sasvim realan strah da će se u socijalnom ambijentu nešto važno dogoditi što će promijeniti odnose, a da osoba to neće znati – da će propustiti priliku da na adekvatan način reaguje i time podigne ili afirmiše svoj sadašnji socijalni status.
„Ako ne budem bio u prilici da to uradim, posljedice bi mogle da budu dramatične. Osim što bih mogao da izgubim glavu, mogao bih biti ponižen, A sasvim vjerovatno će moj status biti niži te zato će biti manje ili svedene na nulu i moje mogućnosti pristupa seksualnosti. Pristup seksualnosti i razmnožavanju jeste suštinski razlog zašto su striktni hijerarhijski sistemi, zasnovani često na nasilju i ugnjetavanju, i opstali među primatima kao centralni način društvenog uređenja“, zaključuje Cerović.
