Po svoj prilici, Hrvatsku u dogledno vrijeme čeka jedan referendum, prvi otkako je prije nepuna dva desetljeća taj institut demokratskog odlučivanja iskorišten za redizajn statusa te nekadašnje socijalističke republike u federativnoj Jugoslaviji, dok će sada poslužiti u obrani posljednjih zaostataka radničkih prava iz omrznutog socijalizma.
U međuvremenu je posezanje za najpopularnijim vidom direktne demokracije bilo faktički onemogućeno, jer su za održavanje referenduma i njegovu funkcionalnost propisani realno teško dosežni, gotovo nedohvatni uvjeti: prvo je potrebno da ga kroz peticiju zatraži čak 10 posto stanovništva, što znači nekih – 400 hiljada punoljetnih građana. A da bi sve na koncu bilo smatrano važećim i da bi se uopće prebrojavali glasovi, nužno je još da glasačkim mjestima pristupi barem polovica od ukupnog broja građana s pravom glasa.
Rupa u zakonu: Čim je ovih dana postalo izvjesno da će tradicionalno jalovi sindikati gotovo duplo premašiti sumu potrebnih građanskih potpisa (!), ispostavilo se kako u zakonu - nije naveden točan rok unutar kojeg Sabor mora raspisati referendum. Možemo samo zamisliti što bi sve s takvom rupetinom, širom od zakona samog, umjeli napraviti ovdašnji narodni poslanici, no za pretpostaviti je da se ovaj put neće pretjerano zaigrati; bit će tu još kojekakvog muljanja usitno, ali teško da će se na pragu izborne godine odlučiti baš na otvoreno izrugivanje s tako masovnim peticijskim izrazom građanske volje.
Intenzivan dojam o protutenkovskim preprekama na putu do praktične iskoristivosti demokratske volje, dakle, do vladavine naroda, s razlogom je obrnuto proporcionalan mizernome činjeničnom, aktualnom stanju zaštite javnog te društvenog interesa u rukama stranačkih predstavnika naroda po adresama raznih komponenti vlasti.
Iluzija odlučivanja: Teoretski, zaista nismo u krivu i zaista smo načistu kad odgovaramo na elementarna pitanja u medijskim anketama i sociološkim istraživanjima: oni tim vrednotama samo manipuliraju za potrebe izvjesnih partikularnih računa, no problem je s reakcijom šire nam post-tranzicijske zajednice takav da, od momenta kad nam je svima u načelu sve jasno, do časa kad ćemo se mobilizirati pa iskoristiti dostupne mehanizme otpora, očito mogu proteći godine, ako ne i desetljeća.
U toj fazi već sve manje izlazimo na parlamentarne izbore, jer ne znamo što bismo više s njima, a i dalje nismo kolektivno dovoljno riješeni i društveno artikulirani kako bismo pristupili djelotvornijim raspoloživim instrumentima za veće participiranje u vlasti, kamoli da u općem interesu nametnemo neke druge. Nije to samo stvar nedostatka organizacije, nego će prije biti da i operativne strukture dolaze na svijet onda kad je za akciju okupljena kritična masa društvene svijesti, umjesto da nam naprosto padnu s prvog oblaka.
Vladin udar na radnička prava: Nešto se u Hrvatskoj ipak pomaknulo – o tome svjedoči odziv na pozive za organiziranje „radničkog referenduma“ - mada je teško povjerovati da će to i za prvu ruku biti iole dovoljno. Konkretno, riječ je o radnom zakonodavstvu i nastojanju vlade - već šest godina titular je HDZ – da na radnička i socijalna prava izvrši kumulativni udar kakav ovdje nije zabilježen još od inicijalnog pretvorbeno-privatizacijskog paketa mjera za samu promjenu društveno-ekonomskog uređenja iz socijalizma u kapitalizam.
Okosnica mete jesu kolektivni ugovori radnika s poslodavcima, kojima se reguliraju glavna prava zaposlenih i bez kojih su oni – sudeći po dosta poduzeća u kojima takvi akti nisu zaključeni – posve nezaštićeni te podređeni interesu vlasnika kuće za koju rade.
E, pa sad bi hrvatska vlada, dakle, da poništi sve te ugovore i tako olakša kapitalistima oporavak od aktualne ekonomske krize, jer im je uslijed nje pala zarada.
To je, kao što znamo, bit globalne krize općenito, budući da već dugo čitav svijet upumpava puste milijarde eura javnog novca za krpanje banaka što su se onomad raspukle jer im je prkno zinulo nad perspektivom sve mrsnijeg profita bez realnog ekonomskog pokrića. A kad je prezadužena Hrvatska posrijedi, vladina pristranost spram poslodavaca ionako nije u pitanju: tu se po najvažnijim ministarskim funkcijama učestalo vrte razni menadžeri, privatni poduzetnici i bankari.
Zbog Vladinih mjera, Hrvati bi u ovoj i sljedećoj godini mogli izgubiti čak - sedam milijardi kuna, makar prema računici koju su napravili ekonomisti opozicione SDP-a. Neki od tih ekonomista, poput Branka Grčića, ekonomskog stratega SDP-a, upozoravaju da bi hrvatska ekonomija, umjesto putem oporavka, moglo potonuti još dublje u recesiju.
Po uzoru na globalne trendova: Utoliko je valjda jasno i što bi u toj priči moglo biti zanimljivo nekom, recimo, crnogorskom promatraču. Jer, neoliberalna muka prenosi se sa zapada na istok gotovo savršeno linearno: moderni oblik te radikalne ideologije slobodnog tržišta začet je u post-newdealovskoj Americi prije pola stoljeća i prenesen u Veliku Britaniju u obliku thatcherizma, da bi se ubrzo prelio na Stari kontinent i dotukao umjereno-kapitalističku "državu blagostanja" kao tekovinu zapadnoeuropske socijaldemokracije nakon Drugog svjetskog rata.
Nakon pada socijalizma na europskom istoku, pak, neoliberalizam je rasturio većinu nezaštićenih tranzicijskih ekonomija. U pravilu su to zemlje koje niti ne znaju točan iznos hipoteke na svoju suverenost, prodanu od kompradorskih likova u kojima se preklapaju ovlašteni javni dužnosnici i beskrupulozni privatni biznismeni. Što se tiče Hrvatske, naposljetku, čini se da bi upravo referendum socijalnog tipa mogao pokazati što je u dotičnom historijskom momentu prava mjera ključne društvene supstancije, naime, one soli bez koje se kolektivno možemo smatrati doslovce bljutavima.
Igor Lasić
