Strategija Rusije u ukrajinskom ratu prevazilazi isključivo kopnene vojne operacije, koje se odvijaju na istoku zemlje i obuhvataju mnogo širi aspekt operacija. Oni koji analiziraju geostratešku i vojnu agendu Rusije kažu da se bitka za osvajanje Ukrajine vodi ekonomskim, geostrateškim i psihološkim metodama, a namjerno rusko uskraćivanje gasa zemljama Evropske unije dio je plana pritiska na saveznici zvaničnog Kijeva.
Cilj je da se kod stanovnika Zapadne Evrope proizvede letargija, a potom i odbojnost prema ratu u Ukrajini, a energetska kriza, kako je vide ruski predsjednik Vladimir Putin i njegovi vojni stratezi, najbolji je način da se kompromituje evropska podrška Ukrajini. Posljednji potez, koji je pokazao da je Rusija spremna na neprijatnu igru ucjena, bila je obustava isporuka gasa gasovodom Sjeverni tok 1 uz obrazloženje da je razlog za prekid isporuke sanacija tehnoloških kvarova, piše Al Džazira.
Njemačka je odgovorila da je ta zemlja u stanju da prevaziđe trodnevnu obustavu isporuke gasa ako Rusija, kako je najavljeno, u subotu obnovi isporuke prirodnog gasa, ali malo ko vjeruje da će to biti posljednji „incident“.
Druga stvar na koju Rusija računa u strateškom balansiranju snaga sa Zapadom je strah od moguće nuklearne katastrofe, koji je realno pojačan intenziviranjem borbi u okolini kompleksa SI Zaporožje. I dok se Rusi i Ukrajinci međusobno optužuju za ugrožavanje bezbjednosti kompleksa nuklearke, tim Međunarodne agencije za atomsku energiju tek treba da pregleda objekat i utvrdi stvarno stanje nuklearne elektrane.
Ruski proračuni
Ove strategije su zasnovane na jednoj vrsti kalkulacije koja se, barem u dosadašnjem toku rata, pokazala prilično glomaznom i netačnom, kaže analitičar međunarodne bezbednosti Robert Barić. Ono na šta Rusija računa, u svojim strateškim i vojnim planovima, jeste stvaranje političke pukotine u jedinstvu Zapadne Evrope, a u tom rascjepu, smatra ona, ima mjesta da promoviše svoju osvajačku agendu.
„Tako Rusija računa na to da bi kroz, možda, potpunu obustavu isporuke gasa Evropi ove jeseni, mogla da okrene političko javno mnjenje evropskih zemalja ka pritisku na Ukrajinu da nekako pristane na primirje ili mir. Ako u tome uspije, onda se Rusija nada da će Zapad biti toliko podijeljen da će imati vremena da se pripremi za dalja borbena dejstva 2023. godine“, kaže Barić.
Ali koliko će ova strategija biti uspješna, ostaje da se vidi, jer je očigledno, naglašava Barić, da je Putinov režim napravio ozbiljne propuste potcjenjujući snagu, otpornost i izdržljivost svog protivnika.
„Pitanje je koliko je ta ruska računica ispravna, jer se, bez obzira na sve, pokazalo da su neke strateške odluke koje su donijeli Putin i njegovo rukovodstvo itekako krivi. S druge strane, vjerovatno bi Francuska, Njemačka i Italija, i stanovništvo i političari, pristale na tako nešto, ali ostatak Evrope je čvrsto protiv tog stava. Prema tome, nisam siguran da će ovo rusko ponašanje dovesti do onoga na šta Putin računa, ali će pogoršati ekonomsku situaciju u Evropi i naravno izazvati dalje podjele unutar Evropske unije“.
Politika popuštanja
Politika smirivanja, objašnjava Barić, dovela je do toga da Evropa danas „plaća” visoku cijenu, toliko visoku da pojedini svjetski analitičari i teoretičari tvrde da je ruskom agresijom na Ukrajinu počela nova era svjetske politike i da je svjetski poredak kakav poznajemo doživio svoj kraj.
„S druge strane, kako popustiti autokrati? To se sada može posmatrati kao cijena ustupaka u politici koju dvije decenije vode Njemačka i Francuska prema Rusiji i Kini, a sada tu cijenu plaća cijela Evropa“, kaže Barić.
Barić je i događaje oko nuklearke u Zaporožju vidio kao dio strategije podrivanja političkog monolita Zapada i daljeg slabljenja pozicije zvaničnog Kijeva. Strah od moguće nuklearne katastrofe je nešto o čemu Kremlj ozbiljno razmišlja, pogotovo što se na tlu Ukrajine, u Černobilju, prije više od tri decenije dogodila fatalna i razorna nuklearna katastrofa.
Nepredviđena eskalacija
„Čujte, prema onome što možete da vidite na satelitskim snimcima, Rusija koristi cijelo pitanje nuklearne elektrane da bi dobila ustupke i izazvala paniku na zapadu – to je dio strategije podjele zapada. Koliko će daleko ići je pitanje i teško je reći. Glavni problem nisu sami nuklearni reaktori koji su zaštićeni, već skladišta radioaktivnog istrošenog goriva koja nisu baš dobro zaštićena, jer niko nije ni pomislio da će tako nešto biti moguće“, dodaje Barić.
Realna i realna opasnost je svakako nepredviđena eskalacija ili događaj koji će biti proizvod situacije „na terenu“, odnosno „moguća je eskalacija u smislu da se desi nešto što niko nije predvidio, neki lokalni komandant će nešto da uradi“, objašnjava Barić, svjestan da Rusi, koliko god je to moguće, odlažu davanje saglasnosti da stručnjaci IAEA izvrše punu inspekciju objekta.
„Rusi to koriste kao sredstvo pritiska. Ali, s druge strane, ako dođe do greške, posljedice mogu biti teške i za nas i za Rusiju“, zaključuje on.
