Slobodan Stupar, novinar i urednik zlatnih godina Radio Beograda i BBC-a, govorio je o tome zašto Aleksandar Vučić više nije miljenik Zapada, ima li sličnosti njegove i vladavine Slobodana Miloševića, može li predsjednik Srbije ispuniti zahtjeve studenata i ostati na vlasti…
„Studenti su rasturili SNS, ali su rasturili i organe sile – policiju i vojsku. Svaki od tih policajaca ima kod kuće učenike ili studente“, kaže Stupar.
Aleksandar Vučić najavljuje kreiranje nekakvog novog „pokreta“. Šta je to, i čemu to treba da posluži?
STUPAR: To je repriza onoga što je svojevremeno radio Slobodan Milošević kada je njegova supruga napravila JUL. Njihova procjena je bila da će tako pojačati poziciju tih snaga koje su bile na vlasti. Sumnjam da je moguće nakon više od 30 godina prodati reprizu te epizode koja je i onda bila jad i bijeda i koja je konačno koštala Slobodana Miloševića vlasti.
Kada već pominjete Miloševića, često se mogu čuti poređenja njegove i Vučićeve vladavine i ta dva režima uopšte. Po čemu su slični, a po čemu različiti?
STUPAR: Vučić nema ni blizu onoliku moć koliku je imao Milošević. Mislim da se ne mogu porediti. Milošević je za Vučića, što bi se reklo, gromada. Politička gromada uz koju su bili i vojska i policija i UDBA i svi ti organi sile koje je imala tadašnja Srbija. Naravno i novac i širina podrške. Žene su vikale: „Miro, volimo istog čovjeka!“.
U Miloševićevo vrijeme je to što je on radio bilo novo. Prvi put se ovdje stvarao nacional-socijalizam, odnosno fašizam. Ovo sad što gledamo je samo kopija. Loša kopija.
Sada je na vlasti ondašnja druga postava, oni koji su devedesetih bili juniori Socijalističke partije Srbije i Srpske radikalne stranke. Naravno tu je i juniorska postava u onome što se danas zove BIA, a mi to i dalje zovemo UDBA. To je onda bila nekakva služba, a sada je to mala interesna grupa, lična garda vladara, koja se, inače, bavi kriminalom. Oni su ono što zovu „bizmismenima“, sa „m“. Prevaranti, lopovi i sjecikese.
Milošević je bio tiranin sa bazom. Ovaj pokušava da bude tiranin, ali ne može da dobaci. Što bi se reklo: kilav je.
Aleksandar Vučić proteste naziva „obojenom revolucijom“, ali em se tu ne vide prsti zapadnih službi kako smo to gledali u raznim obojenim revolucijama, em ne izgleda da su Srbija i čitav ovaj naš region sada naročito bitni nekome na Zapadu da bi tu organizovao prevrate. Naprotiv, vidimo da se zapadni lideri svako malo smiješe s fotografija sa Vučićem. Premda sve manje.
STUPAR: Nema kod studenata nikakvih stranih službi. To pričaju jer niko nije pretpostavljao da će studenti biti akteri i da će oni pokrenuti sve ovo što se kasnije dogodilo. I posmatraju kako pametno rade. Ja prosto ne mogu da vjerujem koliko je pametno to na početku odigrano i kako vuku pametne poteze. Pametni klinci. Nema tu službi.
A drugo, Vučić je bio godinama miljenik Zapada. Još godinu pred one izbore 2012, Zapad je dao ključnu podršku Srpskoj naprednoj stranci da preuzme vlast od Demokratske stranke. Čak kolaju priče o mjestu dogovora – ambasadi SAD u Sofiji. Da je ta podrška postojala potvrđuju čestitke iz Vašingtona i Brisela Tomislavu Nikoliću sat i po prije završetka glasanja, odnosno izbornog dana.
Onda je Vučić tu podršku produbio. Počeo je da šuruje sa Zapadom. Plaćao je enormne svote Toniju Bleru i Gerhardu Šrederu za posredovanje i pozicioniranje. A onda je krenuo da širi taj krug.
Rado se sastaju evropski državnici s njim, pa čak i s predsjednikom Skupštine Crne Gore, četničkim vojvodom Andrijom Mandićem i drugim baštinicima četničke ideologije. Što nam to govori?
STUPAR: Govori da se radi o jednoj nevjerovatnoj šoder garnituri evropskih i američkih političara. Većinu evropskih zemalja danas vode ljudi koji nekadašnjim mjerilima nijesu mogli da budu ni portiri u ministarstvima vanjskih poslova ili sjedištima vlade. To je katastrofalno nizak intelektualni nivo kadrova. On su vrlo lako prihvatili Vučića, pogotovo ako im tutne neke pare. Neki od njih koji su bili vezani za Balkan su se namlatili u Beogradu para da spadaju među bogatije ljude u Evropi. To znači da je s Vučićem sarađivati bilo isplativo. Prema tome, nijesmo samo mi ti koji ne valjamo, nije samo Srbija u ovako očajnom stanju. Može li iko da zamisli recimo Žaka Širaka ili Vilija Branta u situacijama u koje su u sebe dovodili skoriji evropski lideri. A tek da ne govorim o potkupljenim ambasadorima.
Aktivni ste na društvenim mrežama, istupate u javnosti poprilično oštro. Je li to opasno danas u Srbiji?
STUPAR: Danas je i živjeti u Srbiji već rizično, a kamoli pričati. Kada bih sve to stalno držao samo u glavi, ućutao bih za sva vremena. Ali ja nijesam takav.
Ja poznajem lično mnoge političare u Srbiji. Znam ih privatno, u kafani, u kancelariji, znam ko su i šta su bili kad su počinjali, a ne samo danas. Znam kako su stigli tu gdje su stigli. Vučića znam još otkad je imao 15-20 godina. Dobro, on je ostao na tom infantilnom nivou i nije se dalje razvijao. I kad to sve znaš onda prosto ne možeš da ćutiš.
Ovdje je sve moguće – i da te pojede mrak, ali, Boga mi, i da se živi slobodno. Ja, evo, živim slobodno. Govorim što mislim, i nemam nikakav problem.
Ima li reakcija iz „dvora“ na Vaše oštre ocjene?
STUPAR: Jednom kad je Vučić bio na Pinku pustili su neku moju izjavu u kojoj ga „milujem“ i tražili od njega da na to reaguje. A on kaže: Nemojte me to pitati. Ja ne bih te ulazio u te stvari. Znate, on je dugo bio novinar BBC-a, ja ne bih htio da imam problem sa takvom mega firmom.
Vučić neki dan ponavlja da „dok je živ“ neće pristati na prelaznu vladu, ali poručuje svojim pristalicama„i mi moramo da se promijenimo“. Može li on ispuniti zahtjeve studenata, i ostati na vlasti?
STUPAR: Neki dan su me zvali iz Hrvatske televizije i pitaju: pa kako to studenti žele nešto da promijene, a nemaju nijedan konkretan zahtjev? Ja im kažem da pogledaju prvi zahtjev kojim traže da institucije rade svoj posao.
To znači da javni tužilac podigne odmah optužnicu, da policija odmah uhapsi Vučića, da sud brzo presudi i da Vučić završi u doživotnom zatvoru. Pitam ih: je li sad jasno šta je konkretni taj prvi zahtjev? Oni kažu da jeste. A ja onda kažem da je to što mi ovdje imamo ono što se zove zarobljena država. Vučić je zarobio gotovo sve. Njegovo je sudstvo, njegovo je tužilaštvo, njegova je Narodna banka. Ali nije sve na njegovoj strani. Došli smo do tačke kada je on slab. Sada traži podršku svijeta, tih njegovih saveznika, ali sada ni to ne prolazi. Bio je sad u Briselu. Ali su ga ovog puta dočekali neki činovnici najnižeg ranga. I to je znak. Nijesu oni toliko glupi da ne vide da je on daleko slabiji nego kada su pravili aranžmane za Rio tinto i ko zna šta sve, kada im je govorio da će svaki ugovor sa njim biti lako realizovan.
On im je sad nudio sve – da kopaju litijum gdje hoće, ako treba i na Terazijama, samo da on ostane na vlasti. Ali mislim da od svega toga nema ništa – ni od tog iskopavanja litijuma ni od Vučića na vlasti. Njegovo je prošlo.
Ko bi ih spriječio da kopaju ako već, kako kažete, Vučić nema na svojoj strani bespogovorno instrumente sile?
STUPAR: Narod. Milioni ljudi. Vučić, nema vojsku, on nema policiju osim jednog dijela žandarmerije i batinaša. Jedini sasvim lojalni su mu batinaši jer oni imaju kriminalne dosijee i bave se kriminalom. I ima još nešto lojalnih navijača Crvene zvezde, onih najžešćih sa Severa. A dokle će mu biti lojalni ne znam. Neki dan je na Zvezdinoj košarkaškoj utakmici Arena proključala od najpogrdnijih skandiranja Vučiću, što je bilo veliko iznenađenje čak i za mene.
Dakle ta lavina protivnika je krenula i raste nezaustavljivo.
Gdje su tu opozicione stranke?
STUPAR: Prave se mrtve. Ja mislim da to i nije loš potez, zato što u ovom vremenu kada treba režim iščupati iz korijena, one mogu svojim eventualnim djelovanjem samo naštetiti tome.
Vrijeme za njih će biti u onom momentu, a brzo će to doći, kada bude trebalo formirati neku drugu vlast.
A nije opozicija samo ta koja se pravi mrtva. I mnogi koji su do juče bili sa Vučićem. On vlada Narodnom bankom, budžetom, batinašima i preostalom podrškom Zapada. Ništa osim toga više nije u njegovim rukama. Sav naoružani dio države je njemu sumnjiv.
Zato mislim da će on u jednom momentu biti vrlo lako, što bi se vojnom terminologijom reklo, pacifikovan. Studenti su ta nerješiva enigma za Aleksandra Vučića i njegov režim. I srušiće ga.
Gdje su ostali segmenti društva?
STUPAR: Uz studente. Svaki student ima majku, oca, babu, đeda, pa rodbinu po muškoj, pa po ženskoj strani… Taj svijet je većinom podržavao Vučićev SNS. Ali pojavom studenta i protestom više niko od njih nije za Vučića i SNS jer je to protiv njihove djece i unuka. Drugim riječima, studenti su rasturili SNS, ali su rasturili i organe sile – policiju i vojsku. Svaki od tih policajaca ima kod kuće učenike ili studente. I šta treba da dođe kući i da ga žena pita: Šta to radiš? Ti već četiri mjeseca nijesi izuo te čizme i te oklope, izgledaš kao marsovac. A za koga to radiš? I protiv koga? Radiš za Vučića, a protiv naše djece. To je neko tipično razmišljanje, to su stavovi. Vučićev režim se namjerio na studente kao na avet, a ta avet ga izjeda. I nema u politici toga ko to može preživjeti. Ako ti se to dogodi, što se Vučiću događa, ti si gotov.
Šta bi konkretno moglo da se dešava u nekoj neposrednoj budućnosti i koji bi mogao biti tajming tih promjena?
STUPAR: To niko ne može da kaže. Koliko će se ovaj još održati na vlasti zavisi od intenziteta protesta i od preostale podrške koju će Vučić imati od nekih zapadnih zemalja. Što se stanja kod kuće tiče – ja mislim da će on za 2-3 mjeseca biti toliko nepoželjan da će imati problem da će morati helikopterom da dolazi u razne televizije, da autom neće moći ni proći. On je jednostavno toliko već omrznut da je to do sada neviđeno. Sjećate se koliko je Milošević bio na kraju omrznut. E ovaj sad je već omrznut mnogo više.
Signal će doći možda od onih koji su opasni ne po zdravlje nego po život Vučiću. A to su najbogatiji ljudi koje je on napravio. Danas su oni nova klasa. To su milijarderi, ne samo milioneri, nego milijarderi. Njima je Vučić sada smetnja, njima je on opasnost. Jer on može da kaže: E daj sada ti meni toliko i toliko, vidiš da je budžet slab. Zato kod njih radi instinkt za održanje. Tipična računica je: taman sam stekao imovinu, ostavio sa strane pare za pranje biografije, djeci za Kembridž ili Oksford, i sada treba da sve to dovedem u pitanje. Sklanjaj se od njega. A žena ne mora na pijacu u Audiju A6, nego može pješice, u staroj haljini. Dok ovo ne prođe. Mimikrija, apsolutna mimikrija u kojoj bogati gledaju da prežive i zadrže imovinu. Za to će morati da povuku neke poteze, da daju neke pare. Za to su spremni, ali ne i da podržavaju onoga ko ih sada ugrožava. Njih treba posmatrati. Tako je bilo i kad su padali Obrenovići, i kada su padali Karađorđevići. Tako to ide.
