Ustavni sud Crne Gore, kao čuvar ustavne demokratije, predstavlja izuzetnu, supsidijarnu vlast koja odlučuje u situacijama kada ostali organi vlasti ne rješavaju sporove u skladu sa načelom vladavine prava.
Tako je na papiru, makar...
Na sajtu Ustavnog suda, u odjeljku koji bliže objašnjava funkciju ove institucije, piše da je ustanovljen kao poseban organ, izdvojen od ostalih vlasti, i štiti ustavnost i zakonitost, odnosno ustavno-pravni poredak i ljudska prava i slobode zajamčene Ustavom. Potencira se da je njegova nadležnost u cjelini ustavna materija (materiae constitutionis), što znači da je propisana samim Ustavom, a ne aktima niže pravne snage...
Pojašnjava se zbog čega Ustavni sud nije moguće podvesti pod neki od segmenata tripartitne podjele vlasti.
"Današnje crnogorsko ustavno sudstvo ima sva osnovna obilježja klasičnog evropskog kontinentalnog modela: rješavanje ustavnih pitanja u nadležnosti je posebno ustanovljenog Ustavnog suda s ustavnim sudijama izabranim u posebnom postupku koji ustavnosudsku kontrolu sprovode prema posebnim procesnim pravilima. Odluke Ustavnog suda su konačne, izvršne i opšteobavezujuće. Zbog prirode svoje nadležnosti, Ustavni sud nije dio pravosuđa... On ne pripada ni jednoj od tri grane vlasti, ali ih kontroliše u pogledu ocjene ustavnosti“...
Ima toga još na sajtu i na papiru, ali realno (sa)gledano - koga još u Crnoj Gori obavezuje Ustav, još manje papir, izgovorena riječ, obećanje, a kamoli dignuta ruka i glas. Posebno su na te prevaziđene okove (pravne) tradicije imuni velikani partijskih rovova lansirani u fotelje sa kojima srastaju brzo kao „trenutni lijepak“.
Politički milje
Dok viču sa malih ekrana, glume na Jutjubu, ili vas spamuju državnim aktivnostima preko partijskih naloga na socijalnim mrežama, javi vam se retro doživljaj poznat kao - „lampaš“ efekat.
Potiče iz vremena crno-bijelih televizora sa katodnim cijevima, a opisuje situaciju u kojoj bi se, zbog slabo naštelovanog kanala, i antenskog signala, uz glasno „krčanje“ i zujanje, brkala slika analognih programa na TV-u.
Preneseno na aktuelne prilike: odjednom vidite ministre policije, pravde i drugih (raznih) poslova kako sjede i dogovaraju odborničke mandate u lokalnom parlamentu, iako vam se čini da ste ih malo prije toga vidjeli na sjednici Vlade, u drugim ulogama. Na starom „EI Niš“ uređaju u takvoj situaciji pomagalo je udaranje po kućištu televizora - sa strane ili odozgo pored miljea - dok ovdje i danas ništa ne pomaže. Do te mjere da nijeste načisto, da li je do vas, ili ipak do njih koji su se, koliko onomad, kleli da prakse „starog režima“ nikad više neće biti viđene.
Nije za utjehu činjenica da su se kleli i Titu, pa se sada guraju u prve redove parastosa i molebana. Iz te (bogo)ugodne pozicije, koju prate simptomi teške zavisnosti od vlasti, na rastegljivost pravnih normi se gleda krajnje kreativno, gotovo umjetnički slobodno. Do te mjere da ustavne i zakonske granice i okviri procedura postaju fluidni i prozračni, poput vazduha na Velaskezovim remek-djelima.
U takvoj slobodi, riječ odavno ne važi. Zašto bi, aman, onda važila pozicija Ustavnog suda s početka teksta, a njegove nadležnosti bile nepremostivi izuzeci, otporni na kreativna i selektivna tumačenja prvoboraca kojima je pozivanje na „izbornu volju od 30. avgusta“ postala glavna mantra, izvorište i projekcija apstrakne narodne volje. Pa im više nijesu potrebne ni nove izborne utakmice, jer su osuđeni na prokletstvo da završe u istom koalicionom „boa konstriktor“ zagrljaju.
Pozivanjem na taj vrhovni autoritet diže se krst na sve što nije po volji i njime rastjeruju „nečastive sile“, makar one imale i formu ustavne norme. Pogotovo člana 154, stava trećeg koji, kad se podvuče linija, jedino Ustavnom sudu daje ovlašćenje da konstatuje i tumači da (li) je nekom od sudaca prestala funkcija. Po cijenu toga da se sudije i same okliznu o ustavnu normu, njihova je riječ zadnja jer su im poslanici dali takve ovlasti birajući ih u Skupštini.
Zaboravljeni glasovi
Nije tako davno bilo kada su političari parlamentarne većine i opozicije, „i mrskog im DPS-a“, u februaru 2023. godine, birali sudije Ustavnog suda gotovo jednoglasno. Samo što su činioci vlasti u međuvremenu pali u stanje amnezije, ili sve oko sebe pokušavaju napraviti ludim i zaboravnim, što im, sudeći prema raspletu ovdašnjih postizbornih prilika, ne ide nimalo loše.
Teško je drugačije objasniti naknadnu pamet parlamentarne većine kojoj sada smetaju pojedine sudije Ustavnog suda zbog ličnih, ideoloških ili, kako tvrde, partijskih preferenci, iako su sve to imali u vidu kada su ih birali prije nepune dvije godine, nakon višemjesečnih političkih kalkulacija i strateških vaganja.
Bilo je to, podsjetimo, doba duboke ustavno-pravne krize, koja je prijetila da destabilizuje državu. Ustavni sud se osipao iz mjeseca u mjesec, da bi od septembra 2022. do februara 2023. godine bio sveden na samo troje sudija, a time osuđen da ne može da odlučuje povodom pitanja koja su mu Ustavom povjerena... Poslije maratonskih procedura, višestrukih oglasa i saslušanja kandidata, samo tri su pretekla špalir unakrsnog političkog brifinga koji je obilježilo izjašnjavanje budućih sudija na pitanje svih pitanja: bi li, ni do Bog, ako na Ustavnom sudu dođe stani-pani, smjeli udarit u temelje ugovora Vlade sa SPC...
Uz ubjedljivu podršku poslanika, ozvaničena je još jedna politička trgovina. U takvoj atmosferi postignut je konsenzus u Skupštini iz koje se, figurativno rečeno, tada ukazao „bijeli dim“ potvrde da je sud opet bio skoro pa funkcionalan.
Nedavno politički uklonjena sutkinja Dragana Đuranović, kojoj vlast na dušu stavlja bliskost DPS-u, dobila je u februaru 2023. godine 75 (od 81) glasova poslanika, samo tri su bila uzdržana, tri nijesu glasala, protiv nije bio niko. Slično su prošle i Snežana Armenko (77 glasova podrške) i Momirka Tešić (72). Zbog političkog neslaganja, i političkog svojatanja „kome“ (od manjinskih naroda) treba da pripadne mjesta četvrtog sudije, tada prolaz nije imao Faruk Resulbegović, ali jeste kasnije te godine, u „sudijskoj nadoknadi“ ili drugom krugu glasanja.
Uslijedile su pohvale evropskih i međunarodnih partnera: premostili smo jednu od ključnih prepreka za napredovanje u integracijama.
Ubrzo je, početkom 2024. godine stiglo i famozno vaganje o tome ima hoće li se pred Ustavnim sudom preispitivati sporni članovi ugovora sa SPC, uključujući i onaj kojim crkva potencira pitanje upisa (preostale) imovine, iako mu mjesto nije u takvom kontraktu volja dvije strane, jer to pitanje regulišu drugi akti pod pretpostavkom da postoji pravni osnov.
U odsudnoj bici, našla se na ispitu crkveno-politička strategija i dobar osjećaj prilikom odabira onih koji zaslužuju mandat od 12 godina u Ustavnom sudu. Iz tog okršaja u kojem je sud većinski presudio da nema ništa sporno u spornom Temeljnom ugovoru, dobili smo i suca za medalju. Doslovce. Makar je tako odlučio Joanikije (bez zemlje) odlikujući bivšeg predsjednika Ustavnog suda Milorada Gogića za zasluge u odbrani ugovora.
Iz vladajuće koalicije teška srca su morali zaslužnom Gogiću da konstatuju prestanak mandata (po Zakonu o radu) zbog čega se sud, prema njihovoj ocjeni, našao u nezavidnoj poziciji: od sedam ostalo je šest članova, sa problematičnim paritetom, pa je trebalo naći načina da ih bude manje, kako ključne odluke ne bi mogle da prođu, jer neće biti potrebne većine za odlučivanje u škakljivim temama.
Kao recimo sada, kada sa pet članova, sud ne može da prelomi da li je Ustavni odbor zaključkom da sutkinji Dragani Đuranović prestaje mandat – prekršio Ustav.
„Slučajevi pravde“
Ustavni odbor je tako odlučio protivno stavu sjednice Ustavnog suda od prije šest mjeseci da nikome od sudija ne prestaje mandat ove godine. Poslanici većine su, ipak, bili odlučni da jednoj sutkinji (koju je birala Skupština) prestaje funkcija jer su nastupili uslovi koje propisuje Zakon o PIO. Predsjednik parlamenta Andrija Mandić časa nije časio, iste večeri konstatovao je prestanak funkcije Đuranović, dok mu je za Gogića trebalo punih tri mjeseca, jer je vagao hoće li u proceduru ući zakonski prijedlog kojim bi mu mandat produžili do 67.
Sedam dana nakon što je ostao bez šestog sudije, okrnjeni Ustavni sud je konstatovao da mandat sudiji Budimiru Šćepanoviću, (jednog od dva mjesta čiju popunu predlaže Predsjednik države) prestaje u maju 2025. godine, na temelju Zakona o radu.
Ovu činjenicu o nejednakom pravnom postupanju i različitom stavu kad kome od sudija prestaje funkcija, ili bi valjalo da mu se produži mandat, pokušali su da zataškaju pravni eksperti parlamentarne većine, pojašnjavajući da su oni zapravo prozreli nečastive namjere DPS-a riješenog da politički, preko suda, kako kažu, utiče na odlučivanje u slučaju Katnić i Lazović.
Drugim riječima, otvoreno su priznali da je eliminisanje jednog sudije, kojeg su svojim glasom birali 2023, sada bilo potrebno da bi, kako sami tvrde, dizajnirali ishod glasanja Ustavnog suda u nekim konkretnim predmetima koji su se našli pred tom instancom.
Dakle, riješili zbog viših interesa na koje ih obavezuje njegova svetost 30. avgust, da preuzmu Ustav u svoje ruke, i od slučaja do slučaja, kada njima tako odgovara, „nepodobne“ sudije isprate, a drugima čak pokušaju zakonima da produže mandat.
Da ove „slučajeve pravde“ dijele godine ili decenije, moglo bi se nekako razumjeti, ali kada cik-cak slanje sudija u penziju nastupi u roku od pola godine, ili svega nekoliko dana, e onda nema tog Moma Koprivice, briljantnog studenta i poznavaoca prava, koji će za političke prilike dovoljno razvući normu pa da ona stane u ustavni okvir.
Na djelu je, dakle, politički oportunizam i tretman prava i Ustava kao rafa u samoposluzi, sa kojeg grabi ko kako mu odgovara i pravda svoju (političku) trgovinu, sve do prilike kada mu se takvi postupci obiju o glavu.
Ko se pita
Sudeći prema rasporedu političkih snaga, i našeg usuda da političari dizajniraju institucije kako im odgovara, i kako se namjesti, teško da će Ustavni sud ikada disati punim kapacitetom i biti kadar da potencijalno primijeni odredbe na osnovu kojih, kao krovni čuvar sistema, ima ingerencije i da počisti političku scenu.
Makar tako piše: da u okviru ostalih nadležnosti, u posebnom i hitnom postupku, po prijedlogu Skupštine Crne Gore Ustavni sud odlučuje da li je čak i neposredno birani Predsjednik Crne Gore povrijedio Ustav.
Na osnovu takve odluke suda, Skupština onda može da razriješi šefa države.
No, sa druge strane, da ne bude da partije imaju preveliku komociju, i da raskubaju i nipodaštavaju državu u kojoj funkcionišu, ukazuje nadležnost Ustavnog suda da „nadgleda ustavnost programa i aktivnosti političkih partija i nevladinih organizacija“.
"Sud može da zabrani njihov rad ako je njihovo djelovanje usmjereno ili ima za cilj nasilno rušenje ustavnog poretka, narušavanje teritorijalne cjelokupnosti Crne Gore, kršenje zajemčenih ljudskih prava i sloboda ili izazivanje rasne, vjerske i druge mržnje i netrpeljivosti...“
Sudeći po tome da su političari na čelu sa šefom parlamenta pokazali ko se pita, onda ovakav kontrolni scenario postoji samo – na papiru.
Za crkvu ne piše ništa. Ona je ionako iznad države, a kamoli Ustava.
