Pod pritiskom demonstracija studenata, srušena je srpska vlada. Međutim, to nije smirilo proteste – oni su postali još masovniji.
Iako su počeli zbog tragedije i smrti, studentski protesti su prerasli u karneval mladosti i slobode, koji slave život i običnom građaninu ulivaju nadu. Srpsko proljeće usred globalne političke zime opšti je bunt protiv vladajuće Srpske napredne stranke, kriminalizacije društva i straha koji je ta partija uspjela da zasije.
Naprednjaci više ne histerišu o „obojenoj revoluciji“, jer se ona na neki način već odigrava. U stvari, ostao je na sceni sam glavni akter. Tihi protest mu se približava, pojedini dokazi vode ka njegovom kabinetu, njegovi inicijali se pojavljuju na transparentima, ali ga niko glasno ne proziva i ne izgovara njegovo ime – Aleksandar Vučić.
Odsustvo vanjske podrške protestima
Postoji nekoliko specifičnosti po kojima se ovi studentski protesti razlikuju od ostalih u solidnom stažu ulice srpskog višestranačja. Prije svega odbacivanje djelovanja sa politikom i odsustvo političkog liderstva na protestima.
Iako pogotovo mlada nova imena srpske opozicije aktivno učestvuju i žrtvuju se na demonstracijama, političko društvo za studente je iskompromitovano i zato traže od opozicije da protest ne koristi za svoj politički marketing.
To je puritanski potez omladinskog bunta, ali i taktički kako bi se zaštitilo od podjela unutar svojih redova.
Najveće razočarenje ovih protesta je potpuno odsustvo spoljne podrške iz vodećih demokratskih saveza i država, Evropske unije i SAD-a.
S jedne strane to ide u prilog protestima, jer oni postaju narodno-oslobodilačka borba. Ipak, u javnom diskursu Srbije tumačenje podrške sa Zapada potpuno je preuzeto iz ruske propagande kao nešto negativno i izdajničko – „obojena revolucija“.
Na društvenoj mreži X oglasio se Trampov izaslanik za specijalne misije Ričard Grenel, stari prijatelj nesmjenjivog srpskog režima, koji ignoriše zahtjeve studenata, drsko poučujući da će se o demokratiji rješavati na (pokradenim) izborima.
Dok Brisel i države EU cinično ćute ili vode svoju kolonijalnu politiku, očekivanja proevropske javnosti u Srbiji su da podrže studentske zahtjeve, barem toliko koliko Unija podržava Gruziju koja takođe iz sličnih razloga protestuje.
Možda je u početku EU zastava nedostajala, iako je dijelila proteste, kasnije se pokazala kao manje potrebnom. Izostanak podrške protestima mogao bi svakako da utiče na simpatije mladih prema EU.
Srbija poslije Vučića
U srpskoj javnosti nepopularno je sada govoriti o Srbiji poslije Vučiča, o izborima i reformi institucija, a to su ključne teme i novi društveni zahtjev ovog sada već opšteg protesta.
I prije pada Slobodana Miloševića o toj temi ozbiljno se raspravljalo, pravilo strategije, kvazi institute, osmišljalo kako obnoviti državu, određivalo i planiralo šta su prioriteti reforme. I glavno, postojala je jaka opozicija u Srbiji koja je sada usitnjena, istrošena, traži koordinaciju i nova imena.
Bez obzira na sve predrasude o uprljanosti političke arene u Srbiji, svaki važni društveni zahtjev morao bi da se završi političkom artikulacijom na izborima i u parlamentu.
U Srbiji je politička kriza, Narodna skupština se ne sastaje, premijer je u ostavci. Opozicija i analitičari govore o scenariju prelazne ili ekspertske vlade, koja bi pripremila teren za dobro nadgledane izbore.
Međutim, Vučić još ima adut u rukavu da rekonstruiše postojeću vladu, a na tehničku će pristati samo pod pritiskom ulice ili spoljnim pritiskom, prije svega iz država EU.
Protiv izbora u najbliže vrijeme su studenti i opozicionari, ali ni Vučić ne može da računa na cijeđenje kapilarne zajednice i razmjere krađe glasova kakva je ranije bila.
Strah je pao, autoritarni lider slabi i proces preletanja je počeo. Studente podržavaju svi kojima je stalo do vlastitog ugleda i rejtinga.
Šta ste radili u ratovima ‘90-ih?
Studentski bunt zime 2024/25. može da bude ograničenog dometa i da ne ispuni velike nade, ali on je već sada napravio bespovratne promjene. Boje srpske državne zastave dominiraju na ovim protestima, što znači kolektivni zahtjev za drugačijom Srbijom. Ispod krvi na rukama naprednjaka, tu je i ona radikalska još iz ‘90-ih.
Nasilje se vraća u Srbiju, gdje je prije više od tri decenije i počelo. Ovo nije samo protest protiv vlasti, stoičko davanje počasti poginulim žrtvama ubistva na željezničkoj stanici u Novom Sadu. Gaženje demonstranata od strane državnih batinaša unutrašnji je sukob dvije Srbije. Posljedice dugogodišnjeg slavljenja nasilnika, kriminalaca i zločinaca. Ranije ili kasnije, neminovno će se situacija okrenuti na stranu žrtve.
Ipak, da li će se u Srbiji promijeniti odnos prema žrtvama na Kosovu, zločinima u regionu, genocidu u Srebrenici? Najvjerovatnije u ovom krugu promjena još ne, jer je ispod trobojki previše raznoliko tumačenje srpskog patriotizma. Možda tek nakon lokalne verzije tužiteljke Laure Koveši koja se, kako kažu studentski transparenti, „samo Srbiji smiješi“.
Poslije raščišćavanja institucija i vlasti od korupcije, kriminala, nasilja, primitivizma i lažnih diploma, na red bi trebalo doći pitanje: deda šta si radio u ratovima ‘90-ih? Pitanja i arhive na ovu i druge teme mogu da otvore tek generacije čiji su očevi u Srbiji služili civilni vojni rok.
