Šuković je, kako navodi, već duži period u RTCG izložena mobingu, zbog čega je prošle godine pokrenula tužbu protiv poslodavca i taj postupak je u toku.
“U međuvremenu je protestnim pismom, koje smo uputili kao vid podrške kolegi Žarku Božoviću i svim kolegama koji su na bilo koji način diskriminisani u RTCG, iniciran novi niz dešavanja. Kao jedan od potpisnika tog pisma i učesnik protesta, dobila sam poziv sa arhive RTCG-a da preuzmem ponudu za rješenje na mjesto šefa dokumentacije”, objašnjava Šuković.
To, kako dodaje, nije novinarsko radno mjesto ali je obrazloženje menadžmenta bilo da bi, zbog dugogodišnjeg iskustva, mogla kvalitetno da obavlja taj posao.
“Kao urednik dokumentarnog programa, sa koeficijentom 10,5 treba da pređem na radno mjesto gdje je koeficijent 7,3, te, ako i izuzmemo da to nije mjesto novinara, svakako nije unaprijeđenje već degradacija”, naglašava Šuković.
Providna matrica, kako smatra, jer je televizija digitalizovana, kasete se odavno ne koriste, a nekom od narednih sistematizacija predviđeno je ukidanje tog radnog mjesta.
“Od dolaska Borisa Raonića za generalnog direktora RTCG promijenjena su 252 radna mjesta, odnosno dvije trećine koletktiva je promijenilo svoja zaduženja, a samo meni je ovo već treće rješenje”, navodi Šuković.
Govoreći o dokumentarcu “Svjedok božje ljubavi”, filmu o mitropolitu Amfilohiju Radoviću, koji je uradila sa koleginicomSnežanom Rakonjac, Šuković objašnjava da je fokus djela bio na činjenici da Amfilohije govori sam o sebi.
“Fokusirale smo se na nekoliko ključnih stvari o kojima je govorio: na državu Crnu Goru, naciju, identitet, ratove i ratne zločine. Mi tu nijesmo imale apsolutno nikakvih intervencija i taj dokumentarac je ‘čist kao suza’ “, kazala je Šuković.
Primjedbe koje su uslijedile, ističe, bile su neshvatljive jer se, kako dodaje, problematizovao naš rad a ne ono što je Amfilohije izrekao.
“Suština apsolutno nije bila bitna već naš način rada i namjera. Sve se dešavalo 2020. godine, kada su bile aktuelne litije, i tada je pokrenuta hajka i govor mržnje od strane Crkve Srbije i njoj bliskih krugova, političkih partija ali i pojedinih kolega koje su taj govor pravdale kritičkim stavom, što apsolutno nije bio”, objašnjava novinarka.
Događaj u cetinjskom manastiru, kada je napadnuta ekipa novinara RTCG-a u kojoj je bila, Šuković , u simboličkoj ravni, opisuje kao silovanje.
“Nadrealna situacija kada ste okruženi osobama u mantijama i nekoliko osoba u civilu, koje na moj račun upućuju nezapamćenu salvu uveda i mržnje, ali i kletvi na račun moje porodice, a da pritom prisutni policajac ne reaguje, kod mene kao žene budio je neopisivo težak osjećaj”, prisjeća se Šuković.
Saznanje da RTCG, matična kuća u kojoj je provela trideset i više godina, nakon tog događaja staje na stranu agresora a ne kolega koji su bili žrtve, Šuković je, kako priznaje, zdravstveno vrlo teško podnijela.
“Bio je to jako loš period za mene, progon koji je bio potpuno osmišljen u cilju moje diskreditacije, izrečeno je toliko laži i saopštenja da je jedini mehanizam odbrane koji sam imala na raspolaganju bila tužba”, objašnjava novinarka.
Govoreći o impresivnoj radnoj biografiji Šuković zaključuje da, bez obzira na ishod njene borbe, uvijek postoji opcija, te da uvijek ponosno može stati iza svakog svog potpisa
