Odavno nijesmo viđeli film u kome na kraju pobjeđuje ljubav. I konačno je prikazan’Umjetnik’ (The artist) Mišela Azanavičijusa. Proglašen je filmom godine. Dobio je pet priznanja BEFTA (nagrada Britanske akademije za film i tv),tri zlatna globusa i pet oskara. I u Podgorici nije bilo gužve a poslije neđelju dana sveden je na jednu projekciju dnevno iako je nagrađen za sve što film čini umjetnošću...najbolji film, režija, glavna uloga, muzika... plus nagrada udruženja filmskih kritičara Njujorka.
Stvarna umjetnost: To je film o glumcu i sudbini tumača tuđih života ali mu reditelj nije dao naslov glumac nego umjetnik. Nagrađeni Francuzi su bili gotovo anonimni, glumac Žan Dižarden (u liku Džordž Valentin) partnerka mu Berenis Bežo (Pepi Miler) na čelu sa rediteljem i scenaristom Mišelom Azavičijusom(po đedu Litvanac).
Umjetnik ih je načinio prestižnim. Ovaj crnobijeli-nijemi film je omaž filmskoj umjetnosti iz 30-tih godina dvadesetog vijeka kada se film iskazivao vrlo oskudnim sredstvima, isključivo pokretnim slikama uz malu pomoć muzike koja je podupirla drmatizaciju prizora na platnenom ekranu. I kad je u ovome filmu izgovorena prva riječ tu se završio. Ovo djelo odista pripada umjetnosti jer je iskazano isključivo jezikom filma bez riječi i to u vrijeme kad film nije smatran umjetnošću već zabavom. Ali tada se išlo filmu u bioskop a danas nam film dolazi doma, preko tv.
Pohara našeg podneblja: Kad je TV uzela film pod svoje kriterijume, poharala ga je i opet ga učinaila zabavom...ali s ciljem!?
Pohara na ovim prostorima počela je šesdestih, tv sapunicama tipa Ogledalo građanina pokornog R. Lole Đukića a poslije su došli Muzikanti s Burdušom, Gruntovčani sDudekom, Pozorišta u kući s Rođom, Ljubav na seoski način... itd. Pred sam izdisaj YU države, TV Titograd je na kratko porobio njen srpskohrvatski dio sa Đeknom koja nije umrla ni dan danji, s Radosavom, Joksimom i Ćetaljem, konjem mimo konje. To je bio najviši crnogorski doprinos tv bratstvu i jedinstvu.
Poslije Đekne se bratstvo raspalo u tirinte a Đekna je pretekla. Ali i prije nje smo padali u imperijalno tv ropstvo. Prvo je stiglo osamdesetih s Karingtonovima (serija Dinastija iz SAD). Oko dvije stotine i dvadeset dana Yu gledalište je bilo okupirano ovom mamutskom tv serijom. Iluzorno smo vjerovali kako život može biti lijep ne shvatajući da glavnim junacima sve fali osim novca. Bez porodičnog mira i ljubavi, tješili su se preljubama, intrigama, otmicama, tračevima, drogom pa i vanprirodnim bludom. Prvi put na tv, jedan od glavnih junaka, sin tate Karingtona je peder i proturen je u naše domove. Odatle smo stigli ovđe, pa će naša država po imperijalnim zakonima, morati da materijalno participirati u promjeni polnih organa onima koji bi rađe jaja razbili u kajganu...ili obrnuto od kajgane jaja, što je mnogo teže.
“Tursko TV ropstvo”: Onda je tv primat preuzeo latinoamerički podkontinent. Uvjerili su nas da je bolje biti izvjesna Ljovisna od sapunice, nego ’’žena mlada ama soko sivi’’ ka Ljubica Radunova!
Utješno je što nas Latinosi ne uvjeravaju da Ljubici treba promijeniti organe iako je vuk s p....! Te serije su nas pararelno pratile sa ratnim razbojnicima i serijskim ubicama iz građanskog rata, kad su tv dnevnici i prateće info emisije bili huškački serijali iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. One su podupirale naše naravi u kojima zloba pobjeđuje ljubav, trač istinu a politika sve i svakoga.
Na kraju su stigli Turci. Okupacija u više serija i stotine nastavaka koji drže u zaptu naše domove. Porobljavanje počinje od 19-21h. Tzv.prime time, udarno vrijeme za nacionalne programe pokrivaju izvanji. Preskaču se emisije vijesti na svim kanalima koji ih tada emituju a ide se za sapunicama u stopu. Sve može izgoret a Šeherizade nas zavode u hiljadu i jednu noć sve do... Kad lišće pada ...ili nas san obali. Ima i ozbiljnih porodičnih razmirica.Jazuk je veliki za one koji nijesu iz tog filma jer tavore ili napuštaju kuću glavom bez obzira. Serije pri tome ne evociraju ni Murata ni Miloša, niti Majku Jugovića, ni dva vrana gavrana koji nose ruku od junaka.
Turci su savladali tehnologiju ’’ciljne grupe’’ makar za Balkan. Beograd i Zagreb (kome je Turska dalja) su dali pola milona eura da im na viđenje dođu zvijezde sapunice i da ih stimaju ka nijednog glumca sa zapada. Ista smo avlija. Istok je komšija preko plota a zapad je susjed sa kamerama za video nadzor.
Ali Turci ne začikavaju s nedostižnim karingtonima. Njihovi likovi su po našoj mjeri. Obični ljudi s dramatikom svakodnevlja i intrigama porodica koje žive pošteno, gotovo bezgrješno. Nema Alaha i minareta, avdesta i klanjanja...molitve kao u nekim ’’domaćim’’ serijama iz okruženja s ’’bože pravde’’...pa da svi budemo jedno te isto. Sve je u miljeu neutralnosti, da onome ko gleda ne pobrka subjektivitet. Prosto su ušuškali gledalište u svoje likove za ljubav na prvi pogled...
A onda, kad su nas navukli, stigla je mamutska serija Sulejman Veličanstveni da nas podsjete na svoju slavnu prošlost kad su carstvo sablje dijelile, za njignoga zemana. U ulozi Sulejmana Osvajača je već nama omiljeni glumac iz Šeherizade, pa ga ne gledaj ako ti srcu basta. Tako su meko ušli u naše domovi s razrađenim sistemom, pa nebi začudilo daSulejmana poslije nekoliko epizoda proglasimo našijencem...ka što ih je i bilo na čelu Portei ne samo jednom. Na kraju ta ’’turska veza’’ ne završava se na tv seriji. Jok! Odražava se u životu. I ne od juče, njhovi najviši državni dužnosnici se obraćaju Balkanu s porukom, vrlo praktičnom...Ako vam treba pomoć, tu smo...Naši investitori su spreni!
P.S. Karington se rađa na Bosforu no mi nijesmo informisani. I samo da vas podsjetim, zapadu je krenulo davno u napredak, ali tek kad je primijenio tursku maksimu:’’Svako ture može vezir biti!’’...A samo u rijetkim filmovima na kraju pobjeđuje ljubav.
