“Dođu tako ponekad vremena kada pamet zaćuti, budala progovori…” zapisao je veliki Ivo Andrić.
Svi znamo da sve što dođe i prođe, pa se malo treba pritrpjeti, jer i ovo će proći, ali kad? Nije problem što neko umisli da je pametan, problem je što ako se na njegove radnje ćuti - on misli da je u pravu!
Najnovija u nizu pametovanja koja nam se dešavaju, i nažalost budu realizovana, je poznata rezolucija o logorima u kojima su prije oko sedamdeset godina ubijani zatvorenici, koji po logici nacista nijesu ispunjavali kriterijume za dalji život u ovom dijelu svijeta.
O ovakvim institucijama se mnogo pisalo i pričalo, (ko je čitao kad je trebalo) uz potpunu saglasnost da su se u njima dešavali zločini koji nijesu svojstveni normalnim moralnim normama. Nakon svega nabrojanog jedan dio naših sugrađana se sjetio da pomenute nacističke aktivnosti treba vratiti na scenu i snažno ih osuditi, kao da to do sada nije niko i nikada ni pomenuo ni uradio.
233Zanimljivo je istaći da je jedno od najvažnijih opravdanja koje su smislili, prilikom obrazlaganja donošenja Rezolucije… da to nije uradila nijedna zemlja svijeta do sada.
Znači li to da od trenutno 193 zemlje, članice UN, nijedna ne zna šta se dešavalo u logorima iz Rezolucije, ne priznaje žrtve i zločine koji su se tamo događali, nego eto Crne Gore da prosvijetli um cijelome svijetu o nečemu što se dešavalo nekada, odnosno, da niko ništa ne zna, a jedino smo mi moralno odgovorni ili je posrijedi nešto drugo?
Takođe, postavlja se pitanje zašto su odabrana samo tri logora koja se pominju u Rezoluciji? Zar u ostalim mnogobrojnim logorima nijesu ubijani ljudi, odnosno da li su oni koji su u njima stradali manje vrijedni, pošto nijesu pomenuti ili je zločin samo ako su ubijani Srbi, a ostale nacije su manje bitne?
Možda je ovom Rezolucijom planirano još nešto, da se neke od zemalja u kojima su bili logori iz Rezolucije… izazovu i da stopiraju ili bar značajno uspore, put Crne Gore ka Evropskoj uniji? Narod bi rekao “jednim metkom, dva zeca”, a nalogodavac zadovoljan!
Za realno je očekivati da sljedeći predlog bude rezolucija koja će tretirati stradale tokom Maričke bitke, Boja na Kosovu ili Bitke na Mišaru. Koliko se može naći u literaturi i internetu, o pomenutim stradalima Rezolucija nema, pa evo prilike.
Jedna od rezolucija koja bi pod obavezno trebala da se donese, bila bi ona o državnim nagradama
U skladu sa aktuelnim stanjem, valjalo bi donijeti i neke nove rezolucije koje bi bile posvećene autorima Rezolucije o Jasenovcu i sličnim, kao na primjer, rezolucija o predsjedniku Skupštine Crne Gore, rezolucija o predsjedniku Vlade Crne Gore, rezolucija o predsjedniku države Crne Gore, ali i o nekim važnim događanjima u crnogorskom društvu.
Rezolucija o predsjedniku Skupštine Crne Gore trebala bi imati više stavki. Prva bi morala biti o odnosu prema zemlji u kojoj živi. Red bi bio da je poštuje u punom kapacitetu, od njenih zvaničnih simbola, do zvaničnih praznika kojima se obilježavaju neki važni događaji iz njene istorije.
Svjedoci smo da se u prostorijama u kojima trenutno obavlja zvaničnu funkciju vijore zastave drugih država, da se crnogorska zastava krije, ako je upopšte ima u protokolu, nema protokolarnih obraćanja uoči zvaničnih državnih praznika, jer ih on ne doživljava kao svoje, ali naravno redovan je učesnik kada se slične proslave dešavaju u dijelu komšiluka, isključivo sjevernog i dijelu sjeverozapadnog, ali ide se đe srce vuče, a ne đe si se rodio i kako piše u zakonima države koju predstavljaš.
Jedno se mora priznati, od prvog dana je bio na istom fonu, bez kolebanja i dvosmislenih izjava. To što je protiv Crne Gore druga je priča, ali čvrsto i jasno sprovodi što mu se kaže, mada ni sam nije daleko od zadatih tema.
Rezolucija o predsjedniku Vlade imala bi malo drugačiji kontekst od one za predsjednika Skupštine. Kod predsjednika Vlade sve je promjenjivo, danas se da jedna izjava koja se sjutra demantuje ili se utvrdi da nije tačna (jedan dan se nešto obeća, a kasnije se utvrdi da od toga nema ništa (senilnost, šta li je).
Ne ispunjava protokolarne obaveze, kao skoro kada je u goste Crnoj Gori bio predsjednik Bugarske, koji je zbog kašnjenja na sastanak domaćina napuštio zgradu predsjedništva (može li biti da nam premijer ne zna na sat, ono jes da se to uči u prvim razredima osnovne škole, ali ako se ne obnavlja, zaboravi se, logično…
Za ovakvu vrstu ponašanja ima u narodu više sentenci koje bi ga jasno objašnjavale, ali iz lične kulture ih ne mogu citirati, a možda bi najblaža bila ona da se ponaša kao “muva bez glave”.
Neophodna bi bila i rezolucija protiv monopola i privatizacije vlasti, čime bi bila totalno poništena suština sadašnje podjele vlasti
U ovoj Rezoluciji obavezno treba uvesti i stavku da predsjednik Vlade treba prije stupanja na dužnost završiti obuku, kurs ili seminar sa odgovarajućim sadržajima kroz koju će biti obavezan predmet kultura ponašanja i javnog izražavanja. Da je prošao obuku, vjerovatno se ne bi poslaniku obraćao sa “dosado jedna dosadna” već sa uvažavanjem kako bi trebalo da dolikuje i predsjedniku Vlade i jednom poslaniku.
Druga je stvar što dotični poslanik ne zaslužuje ni trunku poštovanja zbog odnosa prema matičnoj državi, već kako bi narod rekao “nema grdne koja mu se ne može reći”, ali ako je protokol u pitanju onda se trebao ispoštovati.
Rezolucija o Narcisu, pardon, predsjedniku države opet je priča za sebe. Naravno, šta očekivati od nekoga ko je slučajno došao na tu poziciju, kao iznuđena zamjena i kao neko za koga je većina glasala u inat protivkandidatu. Ništa, i to smo i dobili.
Njegov dan vjerovatno počinje ispred ogledala koje upita: “Ima li neko ljepši i pametniji od mene?” Kako od ogledala dobije ćutanje, a “ćutanje je odobravanje” krećemo u bitke sa zamišljenim protivnicima koji realno nijesu na njegovom nivou (đeca bi rekla, prešao je igricu).
Na početku mandata zaratio je sa najbližim saradnikom, a i trajali su dugo, nekoliko mjeseci, ili kako se u narodu kaže “koliko i mački muž”. Napuštio je organizaciju koja ga je izgurala na poziciju koju trenutno obavlja, a i pitanje je dokle će, jer izabrali su mu savjetnike koji ga napuštaju, a i lako mu je, on nije birao.
Do daljnjeg će se plekati u poslove koji nijesu njegova nadležnost, davati izjave koje niko i ne sluša, ali samom sebi glumiti veličinu koje nema. Možda je uzaludno trošiti rezolucije na nekog kome popravke nema.
Jedna od rezolucija koja bi pod obavezno trebala da se donese, bila bi ona o državnim nagradama. Tu bi bila postignuta potpuna saglasnost. Ukinuti postojeće nagrade i ustanoviti nove.
Postojeće ukinuti kako bi time zaštitili plejade velikih i uglednih ljudi koji su ih dobili i kako se ne bi brukalo ime i znamjenje koje nosi nagrada.Time bi bili svi pomireni, sačuvao bi se dosadašnji značaj nagrade, a i novi dobitnici bi bili zadovoljniji.
Kod izbora žirija za njihovu dodjelu, obavezno eliminisati bilo koga ko razmilja svojom glavom, crnogorski i evropski, da ne bi išli na preglasavanje, već jednoglasno, a da nagradu dobijaju, kao u nekim skorijim slučajevima neki sa dna liste, a ne sa vrha, kako bi trebalo.
Trinaestojulsku nagradu zamjeniti sa nagradom Podgoričke skupštine, ljepše će da stoji novoizabranima. Nagradu Oktoih zamijeniti nagradom koja će nositi ime nekog “poznatog”popa (Maca, Kačavenda, Artemije…) neću im ja ime birati jer se ne razumijem, a konkurencija je velika…Miroslavljevo jevanđelje zamijeniti nagradom koja će nositi ime po Temeljnom ugovoru, i tako redom …
Takođe, žiri za dodjelu nagrada mora imati samo jednan kriterijum, što veći neprijatelj Crne Gore to veća šansa za dobijanje nagrade.
Neophodna bi bila i rezolucija protiv monopola i privatizacije vlasti, čime bi bila totalno poništena suština sadašnje podjele vlasti. Naši rukovodioci su podjelu vlasti shvatili kao nekontrolisanu podjelu vlasti između njih, njihovih interesa i političkog bezumlja, a sve ostalo je manje bitno, dok su interesi države negdje na kraju, ako ih ima uopšte. Jedino bi ova rezolucija vodila ozdravljenju društva!
