Da, svi znamo, Amerikanci imaju „svoj“ fudbal – NFL, Superbol... Takođe, imaju košarku, bejzbol, hokej... Fudbal, onaj koji je u ovom, ali i drugim djelovima planete najvažnija sporedna stvar na svijetu, u SAD prati ukupno manje od sedam odsto populacije. Kako i zašto su odjednom imena engleskih, španskih i italijanskih klubova počela da se pojavljuju kao ključne riječi novinskih članaka objavljenih sa druge strane Atlantika vjerovatno je nešto što se zapitao svako ko ima naviku da ih čita.
„Čekaj, otkud ja na sportskim stranicama“, pomislili su mnogi koji su otišli da prelistaju novosti o tržišnim kretanjima kako bi makar malo razgrnuli maglu da bi im se ukazalo rješenje za izlazak iz krize uzrokovane pandemijom.
Superliga? Možda su naslovi u kojima se ovaj nazv pominje na trenutak nekome djelovali kao da je konačno počelno da se govori o nekoj globalnoj inicijativi koja će se pobrinuti za ravnomjerniju raspodjelu zaliha vakcina, ali već prvih nekoliko redaka dalo bi odgovor na pitanje o čemu se radi.
Američka banka JP Morgan poželjela je da finansira takmičenje evropskih klubova, ali se njeni planovi nijesu realizovali, a kako to dalje biva kad jedan finansijski gigant ne realizuje svoje planove – agencija Standard Ethics, koja ocjenjuje korporacije prema održivosti, snizila je im rjeting s „adekvatanog“ na „neusklađen“.
Banka je uputila javno izvinjenje, priznavši da je pogrešno procijenila ovaj projekat u koji je planirala da investira oko četiri milijarde dolara da bi se napravilo takmičenje koje bi se i samo takmičilo – s Ligom šampiona koja postoji više od šest decenija.
Danas imamo situaciju u kojoj je najvećoj investicionoj banci na svijetu snižen rejting u procesu ocjenjivanja koji, iako se to inače radi, nije sama tražila, zbog pogrešne procjene koju je bez imalo oklijevanja priznala – u vjerovatno najbizarnijoj masovno zagovaranoj, velikim novcem podržanoj i za čas odbačenoj ideji o pravljenju konkurencije jednoj višedecenijskoj fudbalskoj instituciji.
Takođe, nekoliko drugih pokazatelja daje dodatne povode za razmišljanje. Među 12 inicijalno okupljenih klubova bila su tri španska, tri italijanska kluba i šest engleskih. To što nema francuskog kluba koji bi u neki drugim okolnostima prirodno pripadao ovoj grupi, Pari Sen Žermena, možda bi se i moglo objasniti nezainteresovanošću katarskog vlasnika.
Međutim, nema njemačkih klubova – na primjer, nema Borusije Dortmund, jedinog velikog kluba iz te zemlje koji se kotira na berzi. Činjenica da bi sva priča oko Superlige mogla biti sjajan motiv za vlasnike akcijskog kapitala ipak nije ni razmatrana. Skoro 60 odsto kluba je u vlasništvu manjinskih akcionara. Nema američkih biznismena i korporacija, ruskih tajkuna ili naftnih magova s Bliskog istoka, u čemu je, usotalom, i uspjeh čitave Bundeslige čiji klubovi imaju najvjernije navijače u Evropi.
Iako stvaranje novog takmičenja može zvučati kao ideja koja bi imala potencijala da se dugoročno uspostavi, razlozi da se Superliga raspusti realniji su i, ako ništa, makar malo manje motivisani pohlepom.
Stvaranje paralelnog tržišta ili, u ovom slučaju, lige, omogućilo bi nastanak nečega što bi inicijalno bilo veoma vrijedno, ali uz jednaku ekonomsku deregulaciju.
Da Superliga sa toliko investiranog kapitala, ne bi mogla da se razvija na pravi način lako je zaključiti već ako se uzme u obzir da u tržišnoj ekonomiji oskudica pomaže u stvaranju vrijednosti.
Ovaj detalj zapravo je slika postpandemijske ekonomije. Sporta svakako nema, jer ovo što se mjesecima unazad priređuje ne može da mu garantuje ni djelić održivosti kakvu je imao ranije.
Ako želite da razmišljate o bilo čemu što slijedi, čemu se cijena i vrijednost mogu mijenjati iz niza razloga, uzmite ovaj primjer nesuđene Superlige kao faktor koji je neophodno uračunati u svemu što dolazi, a tiče se tržišta, finansija, berzi, banaka, investicija... Postoji inicijalno jasna ideja, postoji razrađen plan i postoje mehanizmi da se on realizuje. Postoje i sredstva, odnosno način da se ona nabave.
Međutim, dolazi do neočekivanog obrta jer tržište samo sebe pokušava da zaštiti od šokova i oscilacija koje nanose dugoročnu štetu većem broju subjekata. Na kraju se dogodi to da vlasnici krupnog kapitala prođu bez većih posljedica, a da onaj ko je imao ideju i namjeru da investira završi s umanjenim rejtingom i potrebom da se izvinjava.
Možda je iz pozicije građanki i građana zemlje koja traži spas na tržištu obveznica ovakvu opasnost koju nose odlučno smišljeni, teško sprovodivi dugoročni planovi najjednostavnije razumjeti.
