Dvadeset osmogodišnji Cetinjanin Latković i četiri godine mlađi Podgoričanin Popović, inače nekadašnji saigrači u Lovćenu, ove sezone su zajedno igrali za Krivbas iz Krivog Roga, u kojem ih je u četvrtak ujutro dočekao početak ruske invazije na Ukrajinu. Drama oko napuštanja Ukrajine završena je hepiendom pet dana kasnije, kada su naši košarkaši napustili zemlju na graničnom prelazu sa Mađarskom…
- I dalje mi sve to djeluje jako emotivno, osjećam se potpuno ispražnjeno. Misliš, došao sam kući, ima da skačem od sreće, a u stvari dođeš emotivno ispražnjen. Ali, valjda je sve to normalno, trebaće malo vremena da se sve vrati u normalu – kaže za Pobjedu Miloš Latković.
Miloš Popović dodaje da je sve bilo „kao ružan san koji je prošao“.
- Fala bogu, sve se završilo kako treba. Jeste da je bilo ružno tih nekoliko dana, ali je najbitnije da je sad sve to iza nas – dodaje Popović.
Latković kaže da nikad nije imao „pet dužih dana u životu“.
- Što je i realno. Svaki trenutak je bila borba da se samo vratimo kući, živi i zdravi. Bilo je i umora, i napetosti, nesigurnosti i neivjesnosti i svega ostalog. Ali, valjda je čovjek tako stvoren da, kad se bori za život, svi ti osjećaji daju neku snagu, samo da se izađe iz svega toga – kaže Latković.
U Mađarskoj kao kod kuće
Nakon svega što im se dogodilo na poljskoj granici, ulazak u Mađarsku, u poneđeljak iza ponoći, je bio pravo olakšanje.
- Kada smo ušli u Mađarsku, bilo je kao da smo došli kući. Nama je bilo najbitnije da izađemo iz Ukrajine, jer smo znali da bi to značilo kao da smo došli kući.
Saglasan je i Latković.
- Tada smo znali to je to, nema više nazad, sve je završeno. I da kući možemo i pješke, koliko smo osjećali sigurno u tom trenutku – rekao je Latković.
Iako je od Krivog Roga bila bliža granica sa Moldavijom i Rumunijom, naši košarkaši su krenuli ka granici sa Poljskom, ne svojom voljom.
- Nijesmo se mi tu mnogo pitali. Kad je sve krenulo, zvali smo ljude iz kluba, koji su nam rekli, ako bude nekog rata ili početka nemira, da će nam oni obezbijediti izlaz iz države. Ali, kad je krenulo sve, niko, normalno, nije bio toliko spreman. Prvo su nam rekli da idemo u sklonište kod jednog trenera, jer je nesigurno da se izlazi van grada. Mi, međutim, nijesmo htjeli da ostajemo, da se zarobimo u sklonište. Onda su rekli da će organizovati neki autobus, sa ostalim strancima, da ćemo grupno napustiti državu. Međutim, opet su promijenili plan, pa su nam obezbijedili auto sa dva vozača da nas oni izvedu iz države. Rekli su da idemo za Poljsku, i tada su, stvarno, na radiju i svuda insistirali da se ide za Poljsku, gdje je najviše izlaza najsigurnije, iako su nam blizu bile Moldavija i Rumunija. Ali, ponavljam, mi se tu nijesmo ništa pitali – ističe Latković.
Peripetije na granici sa Poljskom
Put do granice sa Poljskom je trajao mnogo duže nego obično, a kolima se nije moglo do same granice, zbog duge kolone vozila koja su krenula istim putem, pa je procjena bila da će se tu čekati danima. Zato su Popović i Latković ostatak od oko 25 kilometara odlučili da prepješače, sve sa prtljagom, jer su htjeli da što prije stignu do graničnog prelaza, pošto ih je sa druge strane granice čekalo vozilo kompanije koja je sponzor kluba. Ali tek po dolasku na granicu su uslijedile neočekivane periperije…
- Na granici je bila gužva, više hiljada ljudi koji su čekali. Majke sa djecom, Afrikanci koji su preskakali ograde. Autobusi su prolazili, ostale nijesu puštali, pa smo se zapitali hoćemo li moći uopšte da prođemo. U jednom trenutku su pustili 10-15 osoba, a onda su zatvorili sve izlaze. Poslije nekog vremena, majke koje su bile sa djecom su počele da viču i da se bune na policiju i ostale, pa su njima napravili jedan prolaz za izlazak iz države. Mi smo mislili da samo treba da budemo strpljivi i da ćemo izaći, ali je to trajalo satima. Međutim, kada smo došli do glavne ograde i pokazali pasoše, oni nijesu htjeli ni da ih pogledaju, i rekli su nam da se vratimo iza, da bi propustili autobuse. Ostale ljude su vraćali nazad, pojedine i udarali. Tu smo shvatili da nije baš idealna situacija, ali smo se vratili u red, i to je potrajalo cijeli dan i nije se bukvalno ništa dešavalo – kaže Latković, i dodaje:
- Onda smo stupili u kontakt sa našom ambasadom u Poljskoj i zamolili ih da bilo što urade da pokušaju da nas izvuku odatle, da dođu do granice sa Ukrajinom da pokušaju da razgovaraju sa graničnom policijom, da se da prednost strancima da izađu iz zemlje. Ali, ni to nije uspjelo, i mislili smo da će biti nemoguće da napustimo zemlju – dodao je Latković.
Pesimistične misli su tada prolazile kroz glavu naših košarkaša, jer su uzaludne bile i intervencije iz Crne Gore, Ambasade Ukrajine u Podgorici, Košarkaškog saveza Ukrajine...
- Na granici sa Poljskom su mi non-stop svakakve misli prolazile kroz glavu. Zbog svega što sam gledao da se tamo dešava, te ljude na granici, napetost. Ali, na kraju se čujemo sa mojima, i shvatim da treba da se borimo, da probamo da se izvučemo odatle. I, bogu hvala, našao se način – kaže Miloš Popović.
Odlučujuća intervencija
Kad je izgledalo da su lađe potonule, došlo je do pozitivnog obrta.
- Dobili smo poziv od našeg Košarkaškog saveza, pozive od baš puno ljudi iz sfere politike i drugih. Tada se javila nada da će neko nešto da uradi da nas izvuče. Ljudi iz Saveza su pozvali svoje kontakte, probali da stupe u kontakt sa graničnom policijom, neki drugi su uticali na sve moguće načine da se dođe do rješenja. Dobili smo informaciju da je advokat Smailović stupio u kontakt sa Rizvanom Babajevim (ukrajinski državljanin koji u Prihvatilištu za strance u Spužu čeka azil u Crnoj Gori, prim.a.), koji je rekao da će da nađe način da izađemo iz države. Tako je i bilo, njegovi ljudi su nas sproveli do Ljvova, gdje smo prespavali i odmorili. Sjutradan nam je bio organizovan put do Mađarske, koji je protekao bez ikakvih problema, sa propusnicama sa kojima smo lakše došli do granice. Tako je sve bilo u redu, kada smo je prošli čekao nas je Marko Sredanović iz naše ambasade u Mađarskoj. Sjutradan su nas prebacili u Beograd, u saradnji sa Ambasadom Srbije. I evo nas konačno kući, živi i zdravi – zaključio je Latković.
Velika je sreća što smo bili zajedno
To što su bili zajedno, i te kako je pomoglo dvojici košarkaša da prebrode ovu avanturu.
- Jedan drugog smo podržavali. Kad bi jedan pao, drugi je bio tu da vrati pozitivnu energiju. Da je bilo drugačije, da smo bili sami, on ili ja, ko zna kako bi na kraju ispalo. Ovako, koliko god da je bilo teško, bilo je lakše jer smo imali jedan drugog, što je bilo najbitnije – ističe Latković.
- Sigurno je da mi je puno značilo. Da sam bio sam, iskreno, ne znam kako bih sve ovo izdržao. Bilo nam je obojici lakše što smo zajedno, bodrili smo jedan drugoga. Velika je sreća što smo bili zajedno – dodao je Popović.
Neizvjesni planovi
S obzirom na to da je sezona u toku, da su prelazni rokovi, praktično, prošli, za Latkovića i Popovića je veliko pitanje da li do kraja sezone mogu da nađu neki novi klub.
- Nijesam još siguran gdje i što, ali postoji mogućnost da negdje završim sezonu. Razmišljam i o tome, jer je cijela frka promijenila dosta toga, i kada se smire strasti osjetiće se neke posljedice druge vrste. Već sam u potrazi za klubom, ali nijesam siguran koje su sad mogućnosti. Međutim, ne smijem se previše nervirati, jer je najbitnije da smo se vratili, a sve ostalo će se nadoknaditi – kaže 28-godišnji bek šuter.
Popović ističe možda trenutno još samo u Crnoj Gori ima prostora da negdje završi sezonu.
- Moram negdje da završim ovu sezonu, da nijesam kući, ali ne znam gdje – rekao je Popović.
Upečatljive scene: Majke sa đecom,očevi koji odlaze da brane državu…
Posebna priča je bilo putovanje kroz Ukrajinu u uslovima rata.
- Sva sreća pa nijesmo prolazili kroz gradove koji su bili granatirani. Ali, u jednom trenutku nas je zaustavila policija i rekla da je glavni put granatiran, i da treba da tražimo alternativan pravac. Kada smo ga našli, usput smo vidjeli rakete koje padaju i pogađaju tlo, kao i ukrajinsku vojsku koja odozdo gađa ruske avione. Ali, najupečatljivije su bile scene majki s đecom koje po zimi moraju da putuju i čekaju na granici, kao i prizori očeva koji napuštaju porodice i vraćaju se da brane državu. Štogod da smo mi prošli, nijesmo, svakako, prošli ono što prolaze Ukrajinci. I to nezasluženo – kaže Miloš Latković.
Loša odluka bez većih posljedica
Iako su imali mogućnost da napuste Ukrajinu ranije, kao što je to uradio njihov saigrač, Budvanin Stefan Vuković, Miloš Latković i Miloš Popović su odlučili da ostanu.
- U cijeloj toj situaciji, niko nije osjećao da će nešto da se desi, iako je postojala mogućnost. Ali, niko nije vjerovao u to, niko nije pričao o tome. Nama su iz kluba govorili da ništa ne brinemo, da, i ako nešto krene, biće to u Donjecku, i da ćemo imati 10 dana da izađemo, lagano. Nijesmo bili mnogo upućeni i odlučili smo da ostanemo. Ispostavilo se da je to bila loša odluka, ali, na svu sreću, bez većih posljedica – kaže Latković.
