Jer, te kišne večeri 26. marta 2007. godine, pod Goricom je prvi put nastupio nacionalni tim u crveno-žutoj opremi. Pred punim tribinama, nakon velikog obrta, Crna Gora slavila je 2:1 nad Mađarskom.
I premda će u srijedu biti prilike da se detaljnije prisjetimo svega – a nadajmo se i da rezimiramo kako smo uvodna dva kola kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo priveli kraju sa maksimalnih šest bodova – ovog puta naročito treba napomenuti kako je tokom svih tih godina jedan fudbaler uvijek bio član 'hrabrih sokola'.
Naravno, to je – Stevan Jovetić.
Tada sedamnaestogodišnje čudo, prvotimac Partizana ponikao na Cvijetnom brijegu, u samoj završnici utakmice protiv Mađara zamijenio je još jednog legendarnog, ubjedljivo najzvučnijeg u ondašnjoj selekciji – Mirka Vučinića. Istovremeno, 'odradio' je i dva kvalifikaciona ciklusa za mladu reprezentaciju, uporedo nastupajući i za – omladince.
I tada je počelo sve – Jovetić je mijenjao klubove, postao je i jedan od rijetkih igrača koji su nastupali i davali golove u baš svim ligama 'petice', te u sva tri evropska klupska takmičenja, osvajao je i Premijer ligu... Ali, u njegovom je slučaju ostala jedna konstanta – Crna Gora.
Slučaj je htio da Mađarska bude i prva reprezentacija protiv koje će postići prve pogotke u nacionalnom dresu – bilo je to godinu kasnije (2008), u Budimpešti je dao dva gola u remiju (3:3).
Prošle je večeri u Nikšiću dao gol protiv Gibraltara, njegov 37. za Crnu Goru. U sljedećem momentu, ispod zapadne tribine kraj Bistrice visoko je podigao dres Andrije Delibašića – i bilo je to i dirljivo i nekako 'zasluženo' da upravo kapiten i istinski vođa tima bude taj koji će posvetiti gol preminulom saigraču.
I golgeter i radnik - i vođa i umjetnik...
Između toga, u cijelih 18 godina, stalo je mnogo toga. Jovetić se upisao u strijelce u našoj prvoj takmičarskoj utakmici – nesrećno smo te septembarske noći 2008. ostali bez pobjede protiv Bugara pod Goricom (2:2). Na istom stadionu će kroz devet godina postati prvi crnogorski reprezentativac koji je upisao het-trik, i to protiv Jermena (4:1), uz čuvene 'makazice'.
Svojim nam je golom donio pobjedu nad Velsom u Kardifu u čuvenim kvalifikacijama za Euro 2012 (1:2), 'odgovorio' je Ibrahimoviću u Podgorici na vođstvo Švedske (1:1), pamte i Rumuni njegove golove iz kvalifikacija za SP 2018, a iz svježije prošlosti se posebno sjećamo pogotka u nestvarnoj završnici kvalifikacionog okršaja protiv Bugara (2:1) u 97. minutu, ali i gola kojim nam je ulio nadu protiv Srbije na stadionu „Rajko Mitić“ – pogodio je za poravnanje, ali na kraju smo poraženi 3:1.
Ipak, Jovetićevi golovi tek su dio njegove dugovječnosti u reprezentaciji. Jer, ako je potrebno tražiti 'radnika' u nacionalnom timu – onda je i to. Ako je potrebno tražiti nekoga ko je pravi umjetnik sa loptom – onda je to, opet, Stevan Jovetić. A uz sve to, tokom znatnog dijela novije istorije, zapravo skoro čitave dekade, istovremeno je i vođa tima – u pravom smislu riječi.
Može li i do okruglih 100?
Jovetić je odavno ubjedljivo najbolji strijelac u istoriji 'hrabrih sokola'. I sasvim je sigurno kako će u ovim kvalifikacijama postati i igrač sa najviše utakmica za crnogorsku reprezentaciju.
Otud je, uzevši u obzir to kako i dalje igra, sasvim objektivno pitanje da li će Jovetić postati i naš prvi reprezentativac sa impresivnih, okruglih 100 nastupa. Za to mu fali još 16 utakmica.
Oni sa boljim pamćenjem 'vratiće' se u 2007. godinu i zasigurno se prisjetiti ko su u to doba bili najtalentovaniji igrači u evropskim reprezentacijama. Mnogi su zaista i ostvarili impresivne karijere i ostavili dubok trag u fudbalu. I onda su – završili. Ali ne i Jovetić. On još traje.
Bez njega je i 2025. godine crnogorska reprezentacija nezamisliva.
