Piše: Saša ĐUROVIĆ
Objektivno novinartsvo podrazumijeva objektivnost. Gle čuda! A jes’ čudo u vremenu novinara nakarada. Stotine napisanih kolumni su me profilisale kao objektivnog, pa ‘ajde da u skladu sa tim “usrećim” oponente Mila Đukanovića. Da poslije dva afirmativna teksta o njemu ukažem i na greške koje se ex premijeru najviše spočitavaju.
Iz nezavisnog, oštrog ugla. Ionako je mnogo novinara koji djeluju iz generalno tupog. Ugla. Novinara istraživača, tragača. Ne idem u lov, ne razumijem se u materiju, ali je fakat da takvi samo pospješuju primitivizam. U mojoj percepciji Đukanoviću se malo šta ozbiljnoga može zamjeriti. Ne zato što mi je favorit pa želim da je tako nego je prosto tako. Sad ne valja nekima, obesparilo se a nije se naviklo radit’.
Po ukusu naroda nije nijedna vlada u vremenu krize jer ne može radit’ valjano. Vlade širom svijeta se trude da premoste krizu, da održe socijalni mir do prestanka iste. Moje informacije, iz samog vrha svjetske banke (makar zvučao kao hvalisavac) kažu da se početak kraja krize nazire krajem naredne godine. Tad će bit puniji džepovi. Splasnuće onda i nerealne političke ambicije nekih politikanata.
Kritika, poltroni i “kritike”: Nego ‘ajde da kritikujemo Đukanovića ako je griješio. Da se čuje od nekog kom je Đukanović favorit u turbolentnom regionu, šta mu se to zamjera. Od nekog ko ga smatra demokratski kapacitetnim, a nekog ko se jednim jedinim centom nije okoristio o njegovu niti bilo čiju politiku, ko je navikao da živi od vlastitog rada, a ne da parazitira na partijskim i drugim jaslama. Ili očekuje da mu se da, kao lideri jednog nacionalnog korpusa koji, btw, zaradjuju najlakše pare ne radeći ništa za uzvrat. Nego to sad nije tema.
Pisao sam o Đukanovićevim vrlinama, na bazi argumenata, za razliku od nekih kojima je on opsesija pa ga pominju na nervnoj bazi. Opsesija je mentalna slabost koja je kristalno jasno prikazana u filmu ”Fatalna privlačnost” tako da opsesivni dodju nešto kao Glen Klouz u tom filmu. No, nećemo zadirat’ u sferu psihijatrije. Kako mi je Đukanović drag čovjek, sličnih senzibliteta, smatram ga na neki način prijateljem, a prijateljima se kaže ono što se misli, a ne ono što oni žele da čuju. Ne znam da li Đukanović ima istinskih prijatelja baš, ali udvorica ima. Možda najviše po metru kvadratnom.
Ili ih je imao makar. Moram se osvrnuti na ovu kategoriju, udvorica. Poltroni su poltroni u svim vremenima i prilikama. U svim agregatnim stanjima, dje god ima (ši)ćara. Kad se sjetim samo, svih onih podvriskivača i aplaudera mediokriteta koji su skičali uzvikujući Đukanovićevo ime gurajući se da uđu u kadar kamere u pobjedničkim noćima DPS-a!? Eno ih, ne malo, u redovima ovih koji sad protestuju ko zna zbog čega sve. Kad se sjetim tih udvorica, kad se slavio Đukanović kao personifikacija pobjede. Što i jeste bio!
Tu činjenicu osporava samo budala. Kao i onu da je Đukanović ubjedljivo najzaslužniji za obnavljanje crnogorske državnosti. Priča da je to ostvario na temelju nečijeg koncepta koji je ”posudio” nije vrijedna pomena, pominjem je jer smo skoro bili svjedoci moralne i svake druge “težine” samozvanih“ kreatora koncepta crnogorske državnosti”. Ispostavlja se da oni ČAK ni društvo ne biraju.
Podvriskivači, aplauderi po zanimanju i interpretatori Đukanovićeva imena u formi skandiranja su prijatelji samo sebi. To je kategorija za duboki prezir. Ako prezir izostaje onda je to pokazatelj da se obitava u društvu koje nije građansko. Poltronisanje podrazumijeva apsolutni nedostatak karaktera. Nerado priznajem da je Crna Gora prepuna poltrona koji bi podvriskivali ime bilo kog da je bio u datom trenutku na Đukanovićevom mjestu.
Kosovo i “stvarne” greške: Đukanovićeve greške su benigne, ali su ipak greške. Čovjek je samo a ljudski je griješit’. Glupo je insistirati na greškama. Ne sjećam se da je insistirao. A sjetio bih se.
Jedan od najvećih grjehova koji se pripisuje Đukanoviću je taj što je - ishitreno priznao Kosovo. Pa nije ga on izgubio! Nego tamo neka nakaradna politika koja je polupismenu Zoricu Brunclik za malo sjela u fotelju ministra kulture. Pri tom, čisto sumnjam da je to priznanje bilo Đukanovićev intimni doživljaj. Gubi se iz vida da se lično i profesionalno nerijetko suprotstavljaju. U politici pogotovo. Kad pričam o tom sjetim se Đinđića koji je govorio - upravo govoreći o Kosovu - da zna šta bi narod volio da on uradi, ali isto tako zna šta mora da uradi i da se ne bavi politikom da bi se nekom dopao.
To je istina. Politika je vještina mogućeg, a u vještini mogućeg se ne vodite uvjek intimnim doživljajem. Platon je govorio da dobar državnik može da se služi i lažima ako je to u interesu države na čijem je čelu. A ja, konkretno, Đukanovića još nijesam uhvatio u laži. Ili je on Andersenovski nadaren ili sam ja epski naivan? Biće da je on vispren, a ni ja nijesam iz Kovačice baš. Ne sjećam se debate u kojoj je bio inferioran. Kao što se dobar političar bavi politikom tako se i ja bavim svojim poslom, nikako da bih se nekom dopao, nego radim onako kako osjećam. Ako se to nekom dopada onda OK.
Kreiranje ambijenta za fukare: Nadalje, najveća greška koju tzv. inteligencija spočitava ex premijeru je ta da je kriv za “stvaranje ambijenta” u kom su loši djaci postali”uspješni” biznismeni. Parajlije ponavljači.
Ja bih kvalifikaciju “stvaranje ambijenta” preinačio u ”nečinjenje u sprečavanju takvog ambijenta” jer, ambijent u kom duduci postaju biznismeni je pravilo u tranzicionim društvima. Nije Crna Gora izuzetak koji potvrđuje pravilo, nego se samo uklopila u kliše. Taj “fenomen” u kom se od ponavljača djaka prave biznismeni je najbolje formulisao genijalni Ivo Andrić kad je rekao: ”Dođu vremena kad pametni zaćute, budale progovore a fukara se obogati. “
Fukara se obično obogati “debelo” jer je teško živjela pa ne zna za mjeru. Alava fukara, nikad joj dosta. Gramziva i pohlepna. Neobrazovana fukara pa ne zna da je halapljivost grijeh. Pametni zaćute kao po pravilu u tranzicijskim društvima misleći da je opasno pričati u društvima koja su neprofilisana kako im i samo ime kaže - “tranzicijska”.
Pametni ustuknu pa onda budale i novoobogaćeni repetenti progovore grlato jer smatraju da imanje para otvara sva vrata. Onda dospiju u medije i lupetaju svakojake gluposti. Ti snalažljivci koji su ISPUZALI u vremenu u kom se snalažljivost smatra vrlinom?! Ne mislite valjda da je Đukanović sretan zbog takvog ambijenta? I da on ne zna da je snalažljivost mnogo više nemanje ponosa nego li je imanje pameti?
Ali opet, realno, moram naći opravdanje za Đukanovićevo “nečinjenje”. Teško je bilo naći mehanizam da se spriječi takav ambijent, a da se ne uđe u teren represije. A Đukanović je ipak demokratski kapacitetan.
Građani i "poštena inteligencija": Stanje svijesti nacije u mnogome odredjuje inteligencija. Angažovana inteligencija. Crna Gora je prepuna akademskih građana, ali to nijesu intelektualci. To su, u većini, mediokriteti sa završenim fakultetom. Status intelektaulca se zavrjeđuje isključivo intelektualnim angažmanom!
U ambijentu vladavine Mila Đukanovića koji je prilično građanski i nesporno u gornjem prosjeku demokratičnosti, moglo se ukazati na greške pa i na to da u crnogorskom narodu udvorice čine - veliki postotak. Tu mislim na sve etnose bez izuzetka. A narod udvorica je loš narod. Neiskren je prvenstveno. “Pučina je stoka jedna grdna” kako je pametno govorio vladika Rade. Ex premijer Đukanović je samo čovjek podrazumijeva se da nije savršen. Tim prije nemam namjeru pričati mu bajku “Carevo novo odijelo” jer se ona ne priča prijateljima. Osim za nauk, da se paze poslušnika i laskavaca.
Konačno, Đukanović je DONEKLE kriv za nečinjenje u sprečavanju ambijenta u kom repetenti obrću milione, a do tad su u sferi obrta jedino znali da obrnu krug na biciklu (onaj ko ga je imao kao dijete) ili da obrnu turu u seoskoj kafani. Prosto je na nivou opskurne satire da je Đukanović kriv upravo zbog nedostatka autokratske, diktatorske crte kojom obiluje po oponentima!?
EU, pred čijim je vratima Crna Gora, će insistirati na promjenama. U skladu sa građanskom orjentacijom koju Đukanoviću niko u EU - a u Americi pogotovo (provjereno, ma šta ko govorio) - ne osporava, od njega će se tražiti da se pobrine da imidž države popravi upravo u pravcu lišavanja partijskih privilegija te mita i korupcije. Posebno će se insistirati na onom što se meni u tim zahtjevima najviše dopada, a to je insistiranje na vrednovanju znanja.
Greške koje je ex premijer činio su, u ravni sa ovom koju ću navesti kao flagrantan primjer, potkrijepljenu činjenicom kao materijalnim dokazom. Ta greška nije na bazi malicioznih hipoteza kakve mu se u većini imputiraju.
Jedna digresija da bi se bolje razumjelo. Unazad nekoliko godina, na Žabljaku, bio sam svjedok sledećeg dogadjaja. Neki “kontroverzni biznismen” koji je to postao iz kratkih pantalona, bijaše uzeo pod zakup neki ogroman restoran. U društvu u kom sam bio bila je i kćerka jednog viđenijeg crnogorca koja gazdu “biznismena” nije vidjela nikad u životu, niti imala pojma ko je. Došao vakat da se plati račun a konobar kaže “plaćeno je to”. “Nije, nije platio niko”, kaže "jeste gazda” veli. Utoliko dođe gazda i reče joj sav sretan “Pozdravi tatu“ predstavljajući se “E sad, ona je kriva što smo nas petoro jeli džabe?! Ne, “ kriv” je njen tata koji o tom pojma nema!
Nagrade udvorica: Takav je narod u većini - narod udvorica. Zato ću apostrofirati tu grešku ex premijera koju stavljam pod upitnik. Ne bih da grijesim dušu, obzirom da je vrlo moguće da on pojma nije imao o ovom što slijedi dok nije saznao iz novina baš kao i ja.
Prošle godine Đukanovićeva sestra je od strane esnafskog udruženja izabrana za advokata godine. Ako je Đukanović to znao prije nego li je pročitao u novinama, smatram da je bilo uputno da joj sugeriše - sve i da ja najbolji advokat u regiji - da zahvali na toj nagradi, da je vrati. Indikativno je da je ona zavrijedila činjenicom da je njegova sestra. Ako griješim, ako se ispostavi da je te godine imala neki grandiozan advokatski angažman te da je isključivo svojim djelom zavrijedila to priznanje - spreman sam da se izvinim.
Situacija slična ovoj desila se u Beogradu prije nekoliko godina. Božidaru Đeliću je dodijeljena titula ”džek godine”. Đelić je rodom iz Pirota; prosto geografski nije predisponiran da bude “džek” a ni kalendar mu nije bio naklonjen. Rođen je prvog aprila. Naravno da Đelić nije kriv što je bio laureat, krivo je njegovo tadašnje zvanje ministra finansija koje ga je kvalifikovalo kod udvoričkog srpskog naroda. Tad sam, zgrožen tom činjenicom, u Borbi napisao kolumnu ”Nije Boža kriv” zaista tako misleći.
Da on jadan nije kriv što je okružen udvoricama. Kralj Milan Obrenović, možda i najumniji srpski vladar, je svom savjetniku Gligoriju Gigi Geršiću jednom prilikom rekao ”Prezirem narod kojim vladam!” A tog savjetnika Geršića kralj Milan je volio kao brata. Znate zašto? Zato što mu je Geršić pričao ono što misli, ne ono što je Milan htio da čuje. Pri tom ga je redovno pobjeđivao u šahu iako je znao da to kralju nije pravo. Laskavci su samo sebi prijatelji.
Greške premijera Đukanovića su na nivou ove sa sestrom mu laureatom. Benigne. I, ma koliko bio vispren, vješt, narator, ispostavilo se da je Đukanović pomalo naivan čovjek u sferi socijalnog. To se najbolje vidi sad kada dodvorice misle da mu se uzdrmao tron pa kao miševi prvi napustaju brod koji se zaljuljao tek. Naravno da ne tone niti je i na pragu porinuća. Naprotiv, na pragu je EU.
Evo da ih ovom informacijom vratim na palubu. Nije to nikakvo talasanje to je prosto stvar demokratskih uzusa i procjene EU da se stvari u nekim sferama moraju mijenjati ako se želi biti dijelom evropske porodice.
Isto je sugerisano svim članicama EU koje su bile u statusu u kom je Crna Gora sada. Pogotovo znam situaciju u Hrvatskoj kad je bila u statusu u kom je sada Crna Gora. Crna Gora nije kraljevina, Đukanović nije kralj, pa ni ja savjetnik Geršić ali, dobro je da zna da egzistira neko ko bi mu uvjek rekao “Car je go!” ukoliko bude potrebe za tim. I neko ko bi ga uvjek, ako bi mogao, pobijedio u partiji šaha makar mu ne bilo pravo, baš kao kralju Milanu.
