Glumica je pozdravljena dugim i toplim aplauzom, a potom je publika počela da joj pjeva "Srećan rođendan". Porodica Sofije Loren takođe je izašla na scenu i posvetila joj govore.
Njen sin Edoardo Ponti, dirnut, pročitao je govor sa bine, posvetu majci:
„Ti si svijetlo koje ova zemlja kao baklju nosi svijetom i koju svi nosimo u svojim srcima. Svijetlo dostojanstva i hrabrosti, koje ne pravi sijenku, koje sija tvojim primjerom da nikada nijesi poricala ili zaboravila svoje korijene i da nikada nijesi dozvolila drugom svjetlu, svjetlu reflektora, da ti ukrade identitet."
Na kraju, održana je projekcija epizode Pizze a credito, preuzete iz filma L'oro di Napoli (1954) Vitorija de Sike, u novoj verziji koju su u 4K restaurirali Luce Cinecittà i Filmauro, a koja je predstavljena kao svjetska premijera pred otvaranje posljednjeg Venecijanskog filmskog festivala.
Sofiji Loren prestižnu nagradu „Il chiave di Cinecitta” su ovom prilikom uručile podsekretarka za kulturu Lucia Borgonzoni i Chiara Sbarigia, predsjednica Cinecittà.
Događaj je dio niza inicijativa koje Cinecittà organizuje povodom proslave devedesetog rođendana slavne glumice, uključujući retrospektivu u Linkoln centru u Nju Jorku i već najavljenu počast u Muzeju Akademije u Los Anđelesu zakazanu za novembar.
0Na proslavi je pročitana poruka koju je Sofija Loren dobila od predsjednika Italije, Serđa Matarele: „Želim da uputim iskrene želje, zajedno sa zahvalnošću Republike za izvanrednu karijeru filmske glumice koja je obilježena brojnim i veoma prestižnim domaćim i međunarodnim nagradama".
Proslavljena glumica se zahvalila u kratkom govoru:
Potom je zabava povodom 90. rođendana nastavljena za uski krug zvanica, njih 150, na terasi hotela Anantara Palazzo Naiadi na Piazza della Repubblica, sa veličanstvenim pogledom na osvijetljeni vječni grad.
Iako je zabava bila zatvorenog tipa, mnogi gosti su uočeni na ulazu - Al Bano je bio među prvima viđenim, a slijedili su Alesandra Musolini i porodica, potom režiser Ferzan Ozpetek i Mara Venier, Zubin Mehta, Aurelio De Laurentis, Kristian De Sika, Trudi Stajler, Franko Nero, Nensi Brilli, Điđi D'Alesio ...
Jedna od najomiljenijih glumica svih vremena, bila je ovom prilikom odjevena haljinu svog velikog prijatelja Đorđa Armanija.
Kinematografska legenda Sofija Loren, već dugo živi u Ženevi.
"Švajcarska jeste i ostaće moj dom. U Ženevi nalazim radost u malim stvarima. Provodim vrijeme razmišljajući, čitajući i pišući", kaže Loren.
Ona od osamdesetih godina uglavnom živi u svojoj vili u Ženevi, koja je 1981. postala njena glavna rezidencija zbog lošeg zdravlja supruga Karla Pontija (1912 – 2007).
Sofija Loren, Sofia Costanza Brigida Villani Scicolone, rođena je u Rimu 20. septembra 1934. godine, ali je odrasla u Pozzuoliju, blizu Napulja. Prije nego što se probila u svijet kinematografije, krenula je svim klasičnim putevima onih koji pokušavaju da se popnu na ljestvici do uspjeha: učestvovala je na takmičenjima ljepote, glumila u foto romanima i malim filmskim dijelovima pod pseudonimom Sofia Lazzaro.
By Unknown author - Old photo, Public Domain, Link
Na snimanju filma "Afrika pod morem" (Giovanni Roccardi, 1952) primijetio ju je Karlo Ponti, njen budući suprug, koji joj je ponudio sedmogodišnji ugovor.
Tako je Sofija započela filmsku karijeru u kojoj je u početku glumila u popularnim ulogama, kao što su "Carosello napoletano" (1953) Ettorea Gianninija, "L'oro di Napoli" (1954) Vittoria De Sica i "La bella miller" (1955) Mario Camerini.
Uz pomoć supruga Karla Pontija koji je bio producent skoro 150 filmova, uključujući i filmske prekretnice kao što je "La Strada" (1954), Sofija Loren otišla je u Holivud 1957. godine.
U Holivudu je pored zvijezda kao što su Keri Grant, Marlon Brando, Vilijam Holden i Klerk Geble ubrzo stekla svjetsku slavu i zahvaljujući svojoj bujnoj ljepoti koja nikoga nije ostavila ravnodušnim.
Ne samo da je postala prava ikona, već je dobila i neke od najpoželjnijih nagrada u industriji: Volpi kup 1958. za "Crnu orhideju" Martina Ritta i Oskara i nagradu za najbolju interpretaciju u Kanu za "La ciociara" (1960) Vitorija de Sike.
Tokom 1991. dobila je Oskara, Cezara za životno djelo i Legiju časti u jednom potezu. U svakom slučaju, nakon holivudske slave svog zlatnog doba (onog neizbježno vezanog za mladost i srednju dob), od 1980. djelimično se povukla sa filmskih setova, posvetivši se uglavnom televiziji.
Proslavljena glumačka karijera
Karijera Sofije Loren prvi put je krunisana 1960. godine: dobila je Oskara za najbolju glumicu u glavnoj ulozi u filmu La ciociara – nakon čega je uslijedile mnoge nagrade, među njima Oskar za životno djelo 1991. godine.
Loren se pojavila u više od 100 filmova. Njena posljednja dosadašnja glavna uloga bila je 2020. godine u filmu La vita davanti a se, koji je režirao njen sin Edoardo Ponti.
Tokom njene veoma duge karijere vodili su je ka još većoj slavi najznačajniji reditelji, među kojima su imena Sidney Lumet, Michael Curtiz, Charlie Chaplin, Dino Risi, Mario Monicelli i Ettore Scola.
Kritičari se, međutim, slažu da je upravo s Vittoriom de Sikom (s kojim je snimila osam filmova) sklopila idealno partnerstvo, često upotpunjeno nezaboravnim prisustvom Marćela Mastrojanija. Nemoguće je ne spomenuti: "Jučer, danas, sutra" (1963); "Matrimonio all'italiana" (1964) i "Poseban dan" (1977).
Dva puta je u Los Anđelesu, italijanskim filmskim stvaraocima uručivala Oskara - 29. marta 1993, uz Marćela Mastrojanija, velika italijanska glumica uručila je Oskara za životno djelo emotivnom Federiku Feliniju i 1999. godine dodijelila je Oskara za najbolji strani film Robertu Beninjiju za film “Život je lijep”. Trenutak u kojem Sofija uzvikuje ime “Roberto!” ostaje za pamćenje, a glumac joj se pridružuje na sceni hodajući po naslonima sedišta.
Iste godine 1999, Američki filmski institut svrstao je Sofiju Loren na 21. mjesto među najvećim američkim filmskim glumicama svih vremena.
Godine 2015. za svoj 80. rođendan objavila je autobiografiju pod naslovom „Jučer, danas, sjutra. Moj život". Sljedeće godine bila je protagonistkinja reklamne kampanje za parfem Dolce Rosa Excelsa od Dolce & Gabbana, za koji je kreirao i reklamu na Siciliji, u Bagheriji, i režirao Đusepe Tornatore uz muziku Ennija Morikonea.
