Danas su potpuno regularni turistički obilasci Černobila, Pripjata i okoline, no teško je da se neko od njih čak 25 puta vraćao tamo. Osim Pjerpaola Mitike, italijanskog fotoreportera koji je nedavno objavio i publikaciju o Černobilu.
U njoj se nalaze fotografije koje je Mitika pravio od 2002. do danas, no one su nešto drugačije. Jer, u centru pažnje su ljudi.
Mitika pojašnjava kako su mu zanimljive bile ljudske priče unutar Černobila i Pripjata. Naglašava kako je tamo nailazio na tri ‘kategorije’ ljudi. Prvi su samoseli, odnosno povratnici – oni koji su sami donijeli odluku da se vrate u mjesto iz Kijeva, gdje su nakon katastrofe dobili smještaj. Drugi su ‘stalkeri’ – uglavnom mladi ljudi, koji ilegalno ulaze u zonu radijacije kako bi je istraživali. Treći su turisti iz inosttranstva.
Pored toga, nailazio je i na hasidske hodočasnike, koji jednom godišnje dolaze na to mjesto.
Od početka ruske agresije na Ukrajinu, kako ističe Mitika, pristup zoni potpuno je zabranjen, a mnogi ljudi koji su tamo živjeli morali su da napuste lokaciju.
“Sa početkom rata, sve te priče o kojima sam govorio kroz fotografije, potpuno su se promijenile. Moja knjiga je posljednje svjedočanstvo o tome kako je zona radijacije izgledala prije rada”, navodi on.
Mitika dodaje kako su ljudi koji su živjeli na kontaminiranom području, ne samo u Ukrajini, već i u Bjelorusiji i Rusiji, bili “potpuno zaboravljeni.
“Neka djeca koju sam fotografisao u međuvremenu su umrla od raka i drugih nuspojava radijacije”, dodaje on.
Poruka njegove knjige je, kako ističe, da ljudi ne mogu kontrolisati sve i u potpunosti.
“O tome govori upravo katastrofa u Černobilu, koja nam je pokazala da je nuklearna energija suviše opasna za čovječanstvo. Ali, priroda je otporna. Kontaminirana zona danas liči na rezervat – lisice, vukovi, medvjedi, svi se vraćaju tamo. Ulice i trgove u Pripjatu osvojilo je drveće”, navodi on.
