Ukoliko mu bude dopušteno da iz svoje dvije fascikle izvuče važne državne tajne, nekadašnji crnogorski predsjednik Momir Bulatović tvrdi da će volšebno spasiti bivše crnogorske policajce, optužene za zločin deportacije izbjeglica iz Bosne.
Predsjednik Predsjedništva Crne Gore u vremenu deportacija Muslimana/Bošnjaka (maj-jun 1992. godine) nije otkrio što bi to – spektakularno oslobađajuće – mogao da ponudi tokom svjedočenja u Specijalnom sudu. Ali za njega nema dileme. „Za deportaciju nisu krivi državni organi Crne Gore“, presudio je, prije suda, svjedok Momir Bulatović.
Bulatoviću je želja ispunjena: poslanici vlasti i opozicije, po prvi put u ovom sazivu, postigli su konsenzus na Odboru za odbranu i bezbjednost te oslobodili Bulatovića čuvanja tajne za sva dokumenta u vlasništvu Skupštine Crne Gore.
Farsa o tajnama: Saglasje poslanika o skidanju zabrane objavljivanja državnih papira o deportaciji djeluje kao značajan politički iskorak, baš kao i spremnost Momira Bulatovića da, konačno, otkrije dugo čuvane tajne. Kao da se, konačno, želi doznati mračna prošlost.
Tako to djeluje – samo na prvi pogled. Jer, uopštenim zahtjevom Skupštini Crne Gore sutkinja Specijalnog suda Milanka Žižić uspjela je da promaši – čitavu jednu granu vlasti!
Ako uopšte postoji original ili kopija famozne depeše pokojnog Pavla Bulatovića - kojom kao ministar policije traži da se nesrećne izbjeglice iz Bosne, Muslimani/Bošnjaci, isporuče organima Republike Srpske (čitaj: ratnoj policiji Radovana Karadžića) – onda ta dokumenta ne treba tražiti u arhivi parlamenta. Sutkinja Žižić dobro zna da su svi optuženi, koji tokom ročišta sjede na klupi ispred nje, bivši policajci. Akciju deportacije su sprovodili opštinski centri bezbjednosti Ministarstva unutrašnjih poslova, a brojni svjedoci govore o naređenju (depeši) koje je stiglo iz vrha MUP-a, potpisanom rukom ministra Pavla Bulatovića... Jedino, dakle, mjesto gdje se mogu tražiti dokumenta o deportaciji koja su obilježena oznakom državna tajna jeste – Vlada Crne Gore.
Državna tajna kao lična imovina: Specijalni sud je, dakle, tražio da parlamentarci daju ono što nemaju a istovremeno je propustio da zatraži dokumenta koja bi trebalo da postoje u Vladi Crne Gore.
Osim toga, ostala je kao velika nepoznanica: za kojim spisima, označenim kao državna tajna, Specijalni sud uopšte traga. Tokom ročišta na kojem se pojavio Momir Bulatović, sutkinja Žižić nije našla za shodno da svjedoka upita – koja to famozna dokumenta bivši predsjednik Crne Gore ljubomorno čuva u plavoj i bordo fascikli?
Zakonom o tajnosti podataka jasno se definiše obaveza čuvanja i oslobađanja od čuvanja državne tajne i svih drugih povjerljivih dopisa koje ovlašćena lica tokom obavljanja visokih političkih i državnih dužnosti dobijaju. Niti u jednom od 89 članova pomenutog Zakona ne pominje se čuvanje državne tajne u predsjedničkim fasciklama, niti dopušta iznošenje povjerljivih dokumenata.
Nije ovdje riječ o formalnostima. Tokom istrage i dosadašnjeg toka suđenja za deportaciju 1992. godine još se nije ustanovilo da li, u fizičkom obliku, danas postoji sačuvan bitan elemenat istrage – pomenuta depeša ondašnjeg ministra policije Pavla Bulatovića. Iz Uprave policije, do danas nijesu potvrdili da je depeša uopšte postojala, iako je pominju neki sada optuženi policijski komandiri, kao na primjer Milorad Šljivančanin, ali i svjedoci, poput bivšeg policijskog funkcionera Milana Paunovića.
I ne bi bilo prvi put da su povjerljivi državni spisi iznošeni i otuđivani kako su smjenjivani ili gubili naklonost partije visoki državni činovnici. Treba samo zaviriti u prazan depo Televizije Crne Gore – ratni urednici su nosili u bisagama kompromitujuće kasete. Može li biti da se - makar kopija famozne depeše, nalazi upravo u dokumentaciji Momira Bulatovića, koji tvrdi da je pažljivo arhivirao sva dokumenta od bitne važnosti tokom svoje političke karijere?
Odbijanjem da postavi to prosto pitanje, Specijalni sud je propustio da odgonetne makar dio istine i tako otvorio prostor da Bulatović maše raznim spisima, bez jasnog uvida u njihovu vjerodostojnost. Pravljenje lažne istorije je najgora greška koju može iznjedriti proces za deportaciju.
Utvrđivanje stepena odgovornosti: Nije to jedina pogrešna sudska procjena ili neprirodna „pošteda“ domaćih političara.
Naime, ako je već za svjedoka pozvan Momir Bulatović, bivši crnogorski predsjednik i nekašadanji član Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, bilo je logično da Specijalni sud u svojstvu svjedoka pozove tadašnjeg i sadašnjeg premijera Mila Đukanovića koji je još juna 2008. godine dao iskaz u istrazi.
Tim prije, što se premijer Đukanović nije baš zaštitnički ponašao prema optuženim policajcima tokom istražnog pustupka i što se nije libio da izjavom odgovornost zaista uputi u pravcu ondašnjih načelnika opštinskih policijskih centara bezbjednosti. Istina, Đukanović je načelnike centara bezbjednosti amnestirao od - umišljaja. Svjedočenjem od prije dvije godine Đukanović je ocijenio da policijski službenici „nijesu ništa učinili sa predumišljajem" i da „nijesu mogli znati" da će deportovani Bošnjaci biti pobijeni.
No, crnogorski premijer je tvrdio da deportacija bosanskih izbjeglica nije bila dio strategije političkog vrha. U zvaničnom iskazu Đukanović je konstatovao da je deportacijama „prekršeno međunarodno pravo“, jer je BiH u međuvremenu postala nezavisna država, kao i da su „odgovorna lica u MUP-u Crne Gore bila neinformisana", tvrdeći da je policijska reakcija na dopis MUP-a Republike Srpske kojim je traženo izručivanje „vojnih bjegunaca“ bila “teško nesnalaženje grupe ljudi koja je bila na visokim i odgovornim funkcijama u MUP-u Crne Gore". Deportacija je, međutim, bila direktno slanje u smrt najmanje 81 osobe iz Crne Gore, od ruke Karadžićevih egzekutora. Zato ona danas i jeste predmet sudskog procesa za ratni zločin i, u tom smislu, svjedočenje crnogorskog premijera bi moglo da obezbijedi, naravno uz dodatna pitanja odbrane, precizno identifikovanje političke, krivične, ili moralne odgovornosti.
Svođenje računa: Osamnaest godina nakon sramotnog i za crnogorski moral poražavajućeg čina deportacije nevoljnika iz Bosne, zvanična Crna Gora osmjelila se, konačno, da krene u proces sudske procjene krivice za zločin prema najmanje 81 osobi.
Od suštinskog je značaja da se sazna prošlost. Ali, i da se optuženima – i svima iz državnog vrha koji su u tom vremenu mogli odlučivati o životu i smrti – ustanovi uloga i odredi stepen odgovornosti za zločin prema izbjeglicama koje su akcijom crnogorske policije sredinom 1992. godine poslate u smrt.
Ovim suđenjem Crna Gora treba, najprije sebi, da pokaže da li je spremna da, izvođenjem temeljnog i na zakonu baziranog sudskog procesa – identifikuje krivce, personalizuje krivicu i odredi odgovarajuće kazne. Zato ne smije biti zamjene teza, niti vjerovanja u suvu riječ bivših i sadašnjih političara. Ovaj proces, kao malo koji drugi, nema prostora za pogrešne procjene. Ne samo radi konačnog utvrđivanja istine u ovom tragičnom slučaju, već zbog konačnog sučeljavanja sa mračnim djelovima skorašnje crnogorske istorije, a time i njene budućnosti.
Draško ĐURANOVIĆ
