Kako nazvati – osim klasičnom fukarom – osobu koja, s leđa i po mrklom mraku, napadne ženu na vratima njenog stana? Vrijeme tranzicije ispililo je, očigledno, klasu novih nesoja potpuno lišenu svake moralne norme i svake elementarne vrijednosti.
Zaista, kako drugačije nazvati – osim političkom fukarom – onoga koji je, s leđa, po mraku, izudarao Oliveru Lakić, novinarku dnevnog lista Vijesti? Samo političkom fukarom, jer ovaj bahati napad nije samo atak na novinarsku profesiju, nego i čin političkog napada na ugled države.
I nije ovdje najbitne otkriti motive napada, iako je i to važno. Bespredmetno je u ovakvim momentima i otvarati priče o dobrom i lošem, profesionalnom i neprofesionalnom novinarstvu, iako i u njemu leži dio korijena današnjeg zla u crnogorskom društvu.Jer, čak i da se ustanovi da je riječ o nedjelu lokalnih propalica, ovo ostaje prvenstveno politička priča, koja ukazuje na ključni izazov crnogorske bliske budućnosti: bez nagovještaja rasvjetljavanja napada na novinare nijesu velike šanse da Brisel bude blagonaklon prema crnogorskom zahtjevu da se u junu otvore pregovori sa Evropskom unijom.
Ispit za policiju: Crnogorska policija, kako je navedeno, traga za mlađim muškarcem, visine između 175 i 180 centimetara, kratke tamno smeđe kose i bradice, u tamnoj trenerci.
Više iskaza ukazuju na to da je, nekoliko minuta prije napada, momak koji odgovara opisu sjedio na klupi ispred zgrade na Bulevaru svetog Petra Cetinjskog u kojoj stanuje novinarka Lakić. Jedan svjedok je naglasio da bi mogao da prepozna napadača, jer mu je vidio lice dok je ovaj bježao nakon obavljenog, prljavog posla. To su informacije koje navode na zaključak da bi policija mogla uskoro da identifikuje napadača.
Novi direktor Uprave policije, Božidar Vuksanović – koji je te večeri otišao na lice mjesta, dajući tako i simboličan prioritet ovom slučaju – oprezno je poručio da će „policija dati maksimum da se ovaj napad rasvijetili“. Očito, ovaj iskusni političar prepoznao je teške izazove koji čekaju njegovu službu, pa i njega kao čelnog čovjeka, baš kao i sve moguće političke reperkusije napada na novinarku Lakić. Otuda umjerenost u prvim izjavama.
Uostalom, i analiza nekih ranijih slučajeva ne nudi dovoljno razloga za bombastične izjave.
Slučajevi opomene: Vratimo se na jedan nedavni slučaj. U februaru, tokom vanrednog stanja, dvojicu novinara sportske redakcije dnevnog lista Dan napala je grupa momaka, na jednoj raskrsnici u podgoričkom naselju Zabjelo. Nakon intervencije policije - ali i preciznih iskaza novinara - identifikovana su trojica mladića koji su zasuli, prvo grudvama, kasnije i udarcima, dvojicu novinara Dana. Ustanovljeno je da je riječ o klasičnom huliganstvu u kojem, na sreću, novinari nijesu zadobili teže tjelesne povrede.
No, u slučaju napada na novinarku Oliveru Lakić u pitanju je sasvim drugačija matrica. Bilo je njoj i ranije prijetnji, čak i članovima njene porodice. Zato je izvjesno da ovdje nije riječ o djelu policiji poznatih huligana, već sračunatom potezu za sada nepoznatog čovjeka.
Stoga se atak od prije dvije noći neizbježno povezuje sa poznatim slučajevima napada na novinare tokom posljednjih nekoliko godina. Počev od premlaćivanja novinara Republike Tufika Softića u Beranama, misterioznog napada na novinara Vijesti Mladena Stojovića u Baru, do klasične sačekuše na Jevrema Brkovića u kojoj je smrtno stradao njegov pratilac Srđan Vojičić...
U tu nisku mračnih dešavanja mogu se umetnuti – iako nije riječ o fizičkim napadima na osobe - i prošlogodišnji slučajevi paljenja vozila dnevnog lista Vijesti....
Slabost institucija i moć politike: Zajednički imenilac svih pobrojanih slučajeva je - isti epilog: niti jedan nije do danas rasvijetljen; nije bilo osumnjičenih, nije bilo podizanja optužnica, još manje sudskog utvrđenja krivice...Niko nije završio tamo gdje osobama koje čine takva nedjela jeste mjesto – u zatvoru u Spužu.
Da sve bude i gore: niko u policiji zbog toga nije kažnjen, makar i po liniji objektivne odgovornosti; nije bilo ni ostavki, niti otkaza inspektora, šefova istrage ili policijskih načelnika!
Odsustvo konkretnih rezultata, otkrivanja i hapšenja kriminalaca, dovoljan su razlog da se konstatuje vidljiva slabost važnih državnih institucija, policije i tužilaštva. Evidentna tolerancija te nesposobnosti sada se cijelom društvu obija o glavu.
U Crnoj Gori, zemlji politizacije mnogo manjih i beznačajnijih pitanja od ovog, bilo je prirodno očekivati da se ovakav problem izmjesti u zonu oštrih političkih obračuna. Činjenica da krivci nijesu pronađeni ključni je signal za protivnike vlasti da plasiraju tezu kako u njoj i ne postoji ni zrno političke volje da se istrage izvedu do kraja, te da brojni slučajevi ostaju otvoreni i bez epiloga.
Neki su u napadima na državne čelnike (konkretno: uglavnom na Mila Đukanovića) išli dotle da su ih otvoreno navodili kao direktne nalogodavce ovih krivičnih djela.
Apsurdi realnosti: Ima u svemu tome neke čudne političke inverzije u kojoj leži možda i veća opasnost po crnogorsku vlast, nego od nekih veoma bučnih aktera na političkoj sceni.
Rejting i kredibilitet čelnika vlasti i vlasti generano - tiho, ali temeljno - urušavaju upravo ovi neriješeni slučajevi napada na novinare za koje ih - i tu leži glavni paradoks - dio političke i medijske javnosti označava kao planere i „izvođače radova“. Istovremeno, mete napada – mediji i njihovi čelnici - ubiraju politički profit i još zadobijaju međunarodnu pomoć, čak i kada svjesno krše pravila vlastite profesije.
Čudno možda jeste, ali takva posljedica je, zapravo, zakonomjerna. Tako to biva kad zataje državne institucije: tada opstaju i množe se mučne i teške optužbe koje – upravo zbog odsustva hapšenja krivaca - nije lako demantovati, što sve baca debelu sjenku na državu Crnu Goru.Krunjenje iznutra: Nije poznato da li je sve to predosjećao Božidar Vuksanović kada je, u noći napada, prilično oprezno davao prve izjave. Za sada, drugi dan nakon napada na novinarku Vijesti, još nema preciznije informacije o nasilniku i njegovim motivima.
Jedno se, pak, sa izvjesnošću može reći: Uprava policije moraće da djeluje vrlo brzo i moraće da radi vrlo efikasno, jer je u pitanju i sudbina političkog vrha. Ljudi koji su se drznuli da napadaju novinare po Crnoj Gori opasniji su po njih nego mnogi ovdašnji opozicionari. Oni su ti koji iz mraka ali iz korijena krune poziciju političke elite.
No, glavni i zajednički problem je u tome što se na taj način ruži i ruši ugled države Crne Gore. Sloboda izražavanja temelj je slobodne države. Napadi na novinare, koji su, po definiciji personifikacija tog slobodnog izrađavanja, u ovom momentu su najkrupnija prepreka putu Crne Gore prema Evropskoj uniji. Privođenje pravdi počinilaca, postalo je najvažniji zadatak crnogorske policije. Nema srednjeg rješenja, nego da odgovorni budu dovedeni poznaniju prava.
Nije to samo pitanje ulaska u Evropu ili političkog opstanka Igora Lukšića ili Mila Đukanovića; Filipa Vujanovića ili Ranka Krivokapića... Ulog je ovdje mnogo veći - otkrivanje i kažnjavanje počinilaca ovih gnusnih djela, ključ je budućnosti države i društva.
Draško ĐURANOVIĆ
