Tena Štivičić je sa 35 godina već poznati i priznati dramski pisac, ne samo u regionu, već i u Velikoj Britaniji, gdje živi već duži niz godina. Drame „Nemreš pobjeć od nedjelje“, „Na samrti“, „Dvije“, „Fragile!“, „Krijesnice“, „Felix“, „Invisible“, kao i one za djecu „Parsifal“ i „Psssst!“, izvode se u brojnim zemljama širom kontinenta. Za svoje tekstove, prevedene na deset jezika, primila je hrvatske i evropske nagrade, što jasno govori da su teme kojima se bavi jednako savremene i svima bliske. Takav je komad i „Sedam dana“ koji je, kako kaže za Portal Analitika „na njenu radost“ režirala proslavljena beogradska umjetnica Alisa Stojanović za podgoričko Gradsko pozorište, a premijerno izvedena sinoć na sceni DODEST.
Autorka priznata i među izuzetno probirljivom britanskom publikom, koja zbog tradicije rijetko prihvata čak i domaće autore, a nekmoli one koji su došli sa strane, prisustvovala je izvođenju svoje drame u Crnoj Gori, zemlji gdje su prave pozorišne scene, može se reći, rijetkost.
- I dalje vlada mit da je britansko pozorište izuzetno. I tamo se nađe svašta, a u to uključujem i svoje – bilo je i dobrih, i loših. U principu, to me ni ne interesuje. Meni je bitno da moj komad komunicira sa publikom, i da glumci i pozorišni ansambl nađu nešto u njemu što ih intrigira, što će istraživati i nešto što će imati taj neki novi život. I svaki taj novi život mi je iskreno zanimljiv. Ja sam na premijeri bila prilično opuštena jer nije riječ o praizvedbi. Ali, bio mi je užitak gledati nove interpretacije, neke nove likove koji su sada moji likovi. Oni su izgradili neki novi svijet koji jeste moj, ali i nije. I to je baš laskavo gledati. Užitak je!I otac i kolega: Za mladu dramaturškinju koja je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a magistirala na londonskom Goldsmits koledžu, posao koji radi bio je – stvar nasljedstva. Njenog oca, Iva Štivičića, generacije pamte po scenariju za kultnu TV seriju „Kuda idu divlje svinje“, ali i još petnaestak drugih, ne manje intresantnih, koje je potpisao ili adaptirao. Za teatar Ulysses na Brionima, na čijem je čelu Rade Šerbedžija, otac i kćerka su preradili Krležinu „Pijanu noć 1918“, i za to kasnije dobili nagradu na Festivalu malih scena u Rijeci.
O iskustvima i načinu rada sa ocem – kolegom, kaže:
- S jedne strane, imam jednu vrstu nježnosti i razumijevanja prema njemu kao ocu, koju, možda, ne bih imala prema nekome s kim samo sarađujem. S druge strane, samim tim što već dugo ne živim u Hrvatskoj, dugo radim u nekim drugim uslovima, drugim konstelacijama, on je razvio veliko poštovanje prema mojoj profesionalnosti, koju, isto tako, ne bi imao da nismo udaljeni i ne živimo u tako različitim uslovima. Zapravo se mi, na neki način, lijepo nadopunjujemo.
Čehov, Lepaž, Stojanović: Osim oca, koji joj je očigledan i najbliži uzor, Štivičić kaže da je nemali broj dramskih pisaca na koje se ugleda, kao i reditelja sa kojima bi voljela da sarađuje.
- Ima puno interesantnih, savremenih, svjetskih reditelja koji su mi dragi. Jako volim Lepaža (Robert Lepage, kanadski dramaturg, glumac i reditelj, autor „Plavog zmaja“, „Daleke strane mjeseca“, „Poligrafa“ – prim.a.); to je nešto potpuno drugačije, i on sam piše svoje komade. Ali, teško je govoriti o uzorima. Mogu reći da jako volim irskog pisca Konora Mekfirsona, meni omiljen u toj savremenoj anglosaksonskoj literaturi. I, moj vječni hit je – Čehov!
Ona dodaje da nema često priliku da gleda kako rade reditelji u regionu, ali ističe da ima „puno i starijih i novih reditelja koji su zanimljivi, kao i predstava koje rade“.- Tu su i autorski timovi koji su se pojavili, kao što su u Hrvatskoj Bobo Jelčić i Nataša Rajković koji imaju predivne, fantastične predstave. Na kraju, jako mi je drago što se i predstava u Podgorici konančo desila. Već dugo sam htjela da sarađujem sa Alisom i sa njom bih uvijek ponovo radila.
„Apokalipso“ za ponos: Iako cijeni glumce, za sebe kaže da takav posao ne bi mogla da radi. Ipak, pojavljuje se u jednom od najpoznatijih spotova protekle decenije, za „Apokalipso“ Darka Rundeka.
- Kad sam bila mlada interesovala me gluma, ali nikada nisam imala pravu ambiciju da ganjam taj posao. A nekako sam uvijek više voljela da budem – šef. I kada bih se bavila glumom, previše bih se petljala u druge stvari. To je i veoma ozbiljan posao kome čovjek treba da se posveti i zato imam beskrajno poštovanje prema toj profesiji. A snimanje tog spota imalo je malo veze sa samim teatrom. Ja sam tada bila na prvoj godini Akademije i doslovno me reditelj spota Gonzo (Radislav Jovanov) na hodniku zaustavio i pitao da li bih radila s njim. Mislila sam ranije da, kada bih snimala neki spot, voljela bih da bude samo za ljude čiju muziku volim, a Rundek je bio na vrhu te liste. Tako sam sa užitkom radila taj spot. Ponosna sam na njega i što je pjesma postala hit!
Tena dodaje da je od tada prijatelj s Rundekom, iako se ne gledaju često, i zaključuje kako je to bilo „vrlo ugodno iskustvo izleta u glumu“. Spotom „Apokalipso“ podsjećamo vas kako je to izgledalo.
K.JERKOV
Foto: B.Rakočević
