Serija ,,The Handmaid’s tale“ vratila se na ekrane HBO televizije petom, pretposljednjom sezonom, više od godinu nakon četvrte, koja je, najblaže rečeno, razočarala, kao i ona prije nje.
Pokrenuta 2017. godine, ova serija Brusa Milera adaptirana prema hvaljenom romanu Margaret Atvud, za one koji ne znaju, zamišlja blisku budućnost u kojoj su žene, uz nekoliko izuzetaka, izgubile reproduktivne sposobnosti. A sve to dok su SAD postale vjerska i patrijarhalna diktatura pod nazivom Gilead. Zbog male brojnosti, žene koje mogu da rađaju su pretvorene u roblje. Obučene u duge crvene toge, one imaju titulu sluge i služe parovima bogatih buržuja. Jedino se Džun (Elizabet Mos) želi boriti protiv takvog načina života. Tokom četiri sezone, mogli smo da vidimo kako Džun radi sve i svašta da pronađe ćerku i započne novi život, u kojem joj je sve dozvoljeno.
Osveta i krivica
Serija o Gileadovom fundamentalističkom i mizoginističkom društvu, u kojem se plodne žene drže kao seksualne robinje, imala je dobru premisu i kvalitetno je počela, da bi se brzo raspala. Gledaoci koji znaju priču iz prve i druge sezone, sjećaju se da je uprkos sporom narativu i epizodama u kojima se malo dešavalo, atmosfera razviljala zahvaljujući audiovizuelnom ambijentu koji je funkcionisao, a napadna Mos je učinila sve što je u njenoj moći da se osjeti patnja njenog lika.
Tako je bilo otprilike dvije sezone, a onda su kreatori odjednom prestali kreativno raditi. Serija je umjetnički stala u mjestu, a atmosfera, koja je do sada bila prednost produkcije, nije joj išla u prilog. U trećoj sezoni radnja je prestala biti zanimljiva, a kreatori su se počeli oslanjati na motive koji se ponavljaju. Na taj način je izgubljena snaga. Novo, peto izdanje ove distopijske drame (pogledane tri epizode), nije napravilo neki pomak, a gledalac je i dalje zaglavljen u tunelu, bez svjetla na vidiku.
Gilead je i dalje odvratno i klaustrofobično mjesto, a priča je sve gorča i aktuelnija. Sa spasonosnim završetkom četvrte, u kojoj je Džun otišla u Kanadu, utisak je bio da nova sezona želi pojačati puls. Nažalost, nastavljena je dosadna stagnacija, s razlikom da je tema postala još relevantnija i aktuelnija. Nakon #MeToo pokreta posljednjih godina i šokantnih dokumentaraca, kao i nedavno donesenog zakona o zabrani abortusa u SAD-u, odjednom vidimo seriju, pa tako i tetku Lidiju Klements (En Doud) s novom dioptrijom. Serija nije samo distopijska fantazija autorke Atvud iz 1985. godine, kada je objavila roman, koji čini osnovu, već je u velikoj mjeri realnost, mada zbog lošeg teksta oslikana na plitak način.
Prve tri epizode nastavljaju priču tamo gdje je stala Džun Ozborn nakon što je golim rukama ubila Freda Voterforda (Džozef Fajns), tvorca Republike Gilead koji ju je iznova silovao i maltretirao. Tako epizode postaju trijumf krivice, osjećaja postajanja ubice, nakon položaja žrtve, kao i tačke da se ode na pogrešnu stranu, sa osvetom kao glavnom temom sezone.
Dosadno putovanje
Čak i prije početka, mogli bismo se zapitati hoće li Džun osjećati krivicu ili će sadističko zadovoljstvo osvete prevladati, a s obzirom na to da je sklona toksičnom ponašanju, nije bilo moguće predvidjeti reakciju i upravo to otkrivamo tokom ove tri epizode. Iako je sada slobodna, živi sa suprugom Lukom (O. T, Fagbenle) u Kanadi, a njen dugogodišnji tlačitelj je mrtav, ne može se osloboditi Gileada. Razlog je Fredova supruga i saučesnica u njenoj nesreći, Serena (Ivon Strahovski).
U međuvremenu, Serena, čim otkrije da joj je muž mrtav, odmah shvata da je za to kriva Džun i počinje da smišlja osvetu, tako što traži da se tijelo vrati u Gilead da bi se organizovala dostojna sahrana, ali i da se prenosi uživo na svim kanalima, kako bi svi tugovali. S druge strane, Džunina 12-godišnja ćerka Hana (Džordana Blejk) ostavljena je u totalitarnoj državi, gdje su mlade plodne devojke pretvorene u robinje i mašine za uzgoj moćnih komandanta. Na kraju, mora doći do brutalnog obračuna između Džun i Serene…
U Gileadu je još mračno i gadno, a klaustrofobični osjećaj je i dalje vrlo prisutan, dok je stanovništvo bogobojažljivo i prima se na religiozne floskule kao što su ,,Pod njegovim okom“, ,,Blagosloven plod“. Šou se rijetko mijenja, pa čak i Džun ne proživljava katarze kakve bi trebalo s obzirom na okolnosti. Ipak, uprkos tome što se stalno ,,igramo“ sa raznim zapletima i obrtima, ovo je lična Džunina priča, koja nije ni heroj, a ni antiheroj, već sve radi iz ličnih, sebičnih razloga.
Iza kamere u prve dvije epizode je glavna glumica Elizabet Mos (osim jedne epizode, sve su režirale žene) koja najbolje zna kako sebe da predstavi i da bar malo pokuša da izvuče lik iz lavirinta u koji ju je scenarista ubacio. Svu pažnju prebacila je na emocije, reakcije ljutnje, razočaranja, krivice, koje su prisutne na licima protagonista. Uostalom, upravo je to karakterističan element početka ove sezone.
Ona s takvim načinom zajedno sa kamermanom Nikolom Dejlijem stvara neke zanimljive scene koje na lijep način oslikavaju Džunino unutrašnje putovanje, a i kontrast između dve suparnice, što se najbolje vidi na kraju druge epizode. U kombinaciji sa fleš-bekovima i sa fokusom na govoru tijela lakše se razumije šta se njoj dešava, dok je Mos igra intenzivno, a nerijetko čak i iritantno. Međutim, bez obzira na tu malu promjenu, sve je i dalje dosadno sa povremenim ,,varkama“ da nešto može da se promjeni, a i dalje je prisutan osjećaj da se Džunino putovanje ponavlja. Zato je najveći krivac scenario, ali i dinamika cijele serije, koja je postavila određena ograničenja, tako da je cijelim trajanjem u mirnom tonu, čak i kada uključuje neke akcione scene.
Igra mačke i miša
Dašak svjetla se nazire u odnosima dvije žene, Džun i Serene i u mogućoj studiji ljudskog karaktera, jer početak ove sezone dostiže najbolje momente baš tada, kada se usmjerava na trku mačke i miša. Obje pokušavaju nastaviti dalje, ali njihova toksična veza postaje sve složenija kako se bore da uspostave nove živote. Obje negoduju zbog međusobnog prisustva u novim uslovima. Džun ne može podnijeti da udiše isti vazduh kao Serena, dobro znajući opasnosti koje joj se dopuštaju, a Serena nastavlja da brani zemlju kojoj je pomogla da se izgradi.
Zna se koliko malo stvari je opasnije od osobe koja ne može razumjeti kada griješi u svojim postupcima i obje će se suočiti sa posljedicama. Teško je imati empatiju prema liku Džun, posebno u trenucima kada se pravedna ljutnja i želja za pravdom pretvaraju u slijepi bijes i iracionalnu osvetu, a između toga je tanka linija. U ovoj sezoni ona pokušava da istraži kako sada mora naučiti živjeti sa svojim postupcima, povrh traume koja joj je već nanesena. Ivon Strahovski igra dobro Serenu, ženu koju je tokom sezona postalo nevjerovatno lako mrzjti i sada ju je zanimljivo vidjeti kako mora upravljati mizoginim sistemom koji je sama pomogla.
Ona daje liku nezgodnu ljudskost sposobnu da uradi sve što je potrebno da dobije ono što želi. S druge strane, od sporednih likova komandira Džozefa Lorensa (Bredli Vitford), jednog je od arhitekata Gileada, je i dalje teško definisati, jer vjera nije ono što pokreće njegove izbore i to ga izdvaja, a opet je njegov pragmatičan pristup opasan. Uz šarm to sve čini ovaj lik gledljivim, poput nekog Bond negativca. Nik (Maks Mingela) je jako pasivan, a Mojra (Samira Vajli) postoji samo na periferiji. Jedino ostaje nada u tetka Lidiju, koja je rijedak lik koji doživljava transformacije i daje znake nekog života, ali je za sada još odsječena iz radnje.
Ista inercija koja karakteriše seriju koja je izgubila želju da ide dalje se nastavlja. ,,The Handmaid’s tale“ je godinama prestala da komunicira sa gledaocima, ali emiteri i dalje ne žele da prestanu sa prikazivanjem, jer je uljuljkana popularnošću koju je dobila kada je imala poruku za prenošenje. Gledanje je više postalo navika, jer je ovo dosadna serija koja pokušava pronaći ideje, ali u stvarnosti sve više zamagljuje sve što je izgradila u prvoj sezoni. Ukratko, dugo se čeka na kraj, za koji sada znamo da će doći.
