- Spasoje Peruničić, Željko Loncović i ja spremili smo se toga jutra već u 8 sati, jer je prognoza vremena bila povoljna. Ali, brzo nam je bilo jasno da neće biti baš kako je predviđeno. I u Podgorici je vidljivost bila mala, a tamo - mećava, bez prostora za slijetanje helikoptera. Morali smo brzo nešto da smišljamo – priča Slavko Ilić, šef Aviohelikopterske jedinice MUP-a, koji je prije sedam dana evakuisao ljude iz zavijanog voza u Trebješici.
Nije bilo mnogo vremena za razmišljanje, a ni drugoga, ko bi mogao donositi odluke umjesto njih.
Vratili su se u Podgoricu i ponovo otišli, ovoga puta malim helikopterom, kojim su uspjeli da slete na uski zavijani prostor željezničke stanice, čiju zgradu sigurno pamte svi oni koji su ikada prošli tom prugom. Surovi pejzaž i u najpitomijem periodu tokom godine.
Borba za 72 života: U vozu ih je, podsjetimo, bilo 72 - 30 putnika, 13 radnika željezničke infrastrukture, 26 pripadnika posebne jedinice policije, snimatelj TV Vijesti i dva policajca iz pratnje voza. U jednom od vagona - i tijelo preminulog Bjelopoljca Feka Mulića.
„Evakuacija malim helikopterom bi potrajala ko zna koliko dugo, jer može da primi samo dvoje. Vrijeme se pogoršavalo, i na svaki način smo pokušavali da nađemo rješenje za slijetanje velikog helikoptera, koji prima desetoro ljudi. U taj prvi mah uzeli smo samo najugroženijeg, putnika koji boluje od epilepsije“, priča Ilić za Portal Analitika. Sa Slavkom Ilićem nije lako razgovarati za medije. Iz jednostavnog razloga – kad imate najviše motiva da govorite o njemu i njegovoj jedinici – on je u vazduhu. Ljeti gase požare, o čemu je Portal Analitika već pisao; zimi - pogotovo ako je oštra kao ova – evakuišu, dostavljaju hranu i lijekove, prevoze zdrave i bolesne...
I ovaj razgovor obavljen je u 15-tak minuta pauze, dok se helikopter tovario novim potrepštinama za neki novi let, u njegovoj kancelariji, u hangaru na aerodromu Golubovci, nakon što smo sa njim išli do Bijelog Polja i okolnih zavijanih sela i zaseoka, do najugroženijih. Ovo „okolnih“ treba shvatiti krajnje rezervisano, jer je riječ o ogromnom, nepreglednom zavijanom prostranstvu.
Toga dana Slavko je prvo prevezao veliku količinu lijekova do Bijelog Polja, uz slijetanje na improvizovanu „aerodromsku pistu“ na stadionu, na čijoj su površini pokrivenoj snijegom, crvenom farbom bili iscrtani krugovi, označavajući mu mjesto slijetanja.
Stadion umjesto piste za slijetanje: Prevezao je tada, između ostalih, i ženu koja je išla na majčinu sahranu. Prethodnog dana bila je među zavijanima u koloni automobila na putu od Nikšića prema Žabljaku, ali se morala vratiti u Podgoricu, jer se nije mogla probiti.
„Nema riječi kojima se mogu zahvaliti ovim ljudima“, kazala nam je dok smo čekali ukrcavanje u Golubovcima. Bila je tu i jedna djevojčica sa ocem, iz Bijelog Polja, koja se vraćala sa liječenja u Dječijoj bolnici u Podgorici.
Na stadionu su iskrcani putnici, predati lijekovi, da bi odmah zatim, ljudi koji su tu čekali na helikopter iz Podgorice, ubacili u njega hranu i lijekove za neka sela. U helikopter su potom ušla i dva mladića, sa spiskom: Stubo, Negobratina, Novo Selo, Šipovice... Na spisku i ručno ispisani brojevi telefona onih koji su tražili pomoć.Po mećavi je počela prava filmska potraga koja je trajala duže od puta Podgorica – Bijelo Polje. Po bijelom surovom prostranstvu momci su se jedva sporazumijevali sa sagovornicima i s teškom mukom usmjeravali pilota kuda da ide. Lijevo, desno, niže, gore, iza ovog, pa iza onog brda: „Vidiš li helikopter? Šta, stavili ste crveno ćebe? Kakva kuća kažeš? Žuta?“ pričaju momci mobilnim telefonom. Nervozni su i oni, napeti možda i više od onih koji ih iščekuju dolje, u dubokom snijegu, pored svojih kuća. Slavko je, barem naizgled, miran, i tek povremeno zapita momke za neki dodatni detalj o mjestu ka kojem se zaputio.
Kad bi se napokon ukazala ljudska prilika u dubokom snijegu, slijedilo bi spuštanje helikoptera na najnižu moguću tačku, što bi izazvalo podizanje i kovitlanje snijega, da se ništa ne vidi. Paketi su bacani brzo, u žurbi, i helikopter bi se nanovo podizao, u novu potragu, za narednim sa spiska na sjedištu...
Trebješica je već daleko za Ilićem, u moru drugih u međuvremenu odrađenih akcija, za neke anale i buduća sjećanja...
Pojava helikoptera kao ukazivanje anđela spasioca: Tokom leta, čuje se jako brujanje motora, i svaki razgovor je krajnje otežan.
Ostalo je i neodrađenih dostava. Jednostavno, sve sa spiska nije bilo moguće pronaći.
Tamo, u vazduhu, u niskom, brzom i grčevitom kretanju helikoptera nad šumama, nad goletima, snijegom prekrivenim pašnjacima i voćnjacima, nad kućama do krovova u snijegu, odakle se ne razaznaje nijedan put, ni puteljak, postaje jasna misija ovih ljudi.
Helikopter se naginje nalijevo, pa nadesno, pa uzleti iznad kakvog planinskog vrha za koji se čini da je nadohvat ruke, a samo koju sekundu kasnije, već je nad nekom dubokom kotlinom uokruženom visokim i strmim liticama.Nema pretjerivanja ako se kaže da je onim ljudima pojava ove bučne letjelice nad njihovim glavama kao ukazivanje samoga anđela spasioca.
Sa Ilićem smo bili i u kabini protivpožarnog aviona, prošloga ljeta. U njoj je tada temperatura blizu tačke ključanja. U nju se, nakon ispuštanja vode, uvuče jaki miris paljevine. U kabini je tada sam. Zimi, njegovo radno mjesto su mali i veliki helikopteri, uvijek pretrpani hranom, lijekovima i drugim potrepštinama. Po ovakvom vremenu, zimi, čini se, nikada nije sam.
Na povratku u Bijelo Polje, ponovno slijetanje na stadion, na kojem čeka više od deset osoba, među kojima i jedna porodica iz Švajcarske. Mlada Švajcarkinja priča da joj je muž iz Bijelog Polja, i da su nakon sahrane njegove majke, ostali tu, sa tri dječaka, bez mogućnosti da se vrate. Helikopter MUP-a poveo ih je za Podgoricu. Bilo je tu i studenata i đaka. Ko te pita za kapacitete? Djeca mogu i starijima na krilo, samo da se što više ljudi preveze.
Iznenadna jaka mećava prizemljila nas je na nekih pola sata u dvorište kasarne u Kolašinu.
Vojnici su srdačno primili goste, dok se nebo nije razvedrilo.
Desetak puta do Trebješice i nazad: I tako, stigosmo do Podgorice, da nastavimo priču o Trebješici i ispričamo detalje za koje smo ostali dužni, u grčevitom izvještavanju o spašavanju golih života.
Specijalci, njih 25, koji su prethodnog dana došli do voza i zavijanih putnika, na takođe riskantan i herojski način, verući se uz litice, bili su od neprocjenjive pomoći, naglašava Slavko. Moglo se računati na mlade, snažne i uvježbane momke.
„Imali smo dvije mogućnosti. Jedna je bila da iz Podgorice dovedemo električare iz željezničke infrastrukture, koji bi pokidali električne kablove i tako nam omogućili slijetanje na prugu. Drugo rješenje o kojem smo razmišljali bilo je da donesemo motornu šegu, da se kidaju ona stabla sa strane.“
Dvojica električara su povedeni gore, što je takođe iziskivalo određene peripetije na koje je otišlo vremena. Bilo je već blizu podneva. „Električare smo poveli, ali smo Željko (na slici gore sa Ilićem) i ja tamo još jednom procijenili situaciju. Kidanje električnih kablova bilo je možda relativno jednostavno rješenje. Ali, što ako ljude ne uspijemo da evakuišemo u jednom danu, i tako preostale u vozu ostavimo bez struje i grijanja? Time bi samo pogoršali situaciju. I, onda smo odlučili – da se ne kidaju žice, već da se očisti snijeg što je više moguće, kako bi se proširila pista i da se samo obori neki stub, i tako omogući slijetanje većeg helikoptera. Kolege specijalci su to uradili kako smo im kazali. Mogli smo, dakle, poći za veliki helikopter.“
Na licu mjesta svo vrijeme tokom evakuacije bio je i ministar unutrašnjih poslova Ivan Brajović.
Slavko podsjeća i na veliku pomoć ljekarke Marije Mijušković.
Ne sjeća se koliko je puta toga dana letio do Trebješice i nazad. Kaže – dva puta malim, i šest – sedam puta velikim helikopterom. Koliko je to sati u vazduhu?
„Zakon dozvoljava šest sati u jednom danu. Dakle, bio sam šest sati“, kaže, uz smijeh.
I, vjerovali ili ne, istoga dana letio je i za Stožer kod Berana, da preuzme jednog bolesnika, i još jednom, za Moraču, da drugog bolesnika vrati kući.
To se ne zna i ne broji.
„Trebješica je bila težak, ali ne i najteži moj zadatak“: Junak vjerovatno najpomnije praćene akcije spašavanja u istoriji Crne Gore, koja je u kontinuitetu, ne računajući pripremne letove, trajala više od šest sati, u međuvremenu je, za ovih sedam dana, odradio još dosta toga – i prevoza bolesnika, i doturanja hrane i lijekova zavijanima po crnogorskim selima. Zato ga, ponavljamo, bukvalno morate „loviti“ između dva leta, u momentu utovara potrepština koje treba ponijeti na sjever.
Vraćamo se na 13. februar.
Akcija koja je zadivila Crnu Goru nije, kaže, bila njegov najteži zadatak u životu. Nije razmišljao o tome koji jeste, ali Trebješica, veli, nije svakako. Ta je akcija jedinstvena u njegovoj karijeri po jednom drugom detalju.
„Jeste bio jedan od težih zadataka, ali ne i najteži. Moja jedinica često ima teške i odgovorne zadatke. Ali, zaista, prava je rijetkost da se u jednom danu helikopterom prebaci toliko ljudi. Sa električarima, koje je trebalo i vratiti, nije ih više bilo 72, već 74. Ne znam koliko se mojih kolega može pohvaliti tolikom brojkom“, priča sagovornik Portala Analitika, i već u sljedećem momentu dodaje poneki detalj koji će umanjiti njegovu zaslugu, u strahu da se ne shvati pretenciozno. Da precizirano, Slavko nije prevezao 72 osobe. Jedan dio, manji, evakuisan je helikopteromom Vojske Crne Gore koji prima dvoje. Ali, računajući broj letova, Slavko je svakako evakuisao preko 60 ljudi. Nema Ilić vremena da broji – ni ljude ni količinu tereta koji preveze.
Dok razgovaramo, svaki čas nas poneko prekida upadicama i pitanjima, sa izgleda uvijek otvorenih vrata kancelarije.
„Izvinite, moram da idem na novi zadatak. Ako treba još nešto, zovite telefonom“.
I ode. Da još jednom uzleti.
Tekst i slike: Gordana BOROVIĆ
