Prema saznanjima Portala Analitika Ministarstvu kulture se nije svidjela odluka Uprave za zaštitu kulturnih dobara da dozvoli da se u porti manastira Morače gradi palionica svijeća. Takođe, oblast zaštite kulturnog nasljeđa dugo je „ tresla“ priča o devastaciji manastira na Skadarskom jezeru, Beške, Moračnika i ostalih.
No, činjenica je da je Uprava za zaštitu kulturnih dobara bila institucija u formiranju i da čak nije dobila i sve neophodne stručnjake i inspektore da bi se na valjan način suočila sa dugogodišnjim problemima u zaštiti kulturnih dobara. Uostalom, transformacija institucija, tačnije podjela na dvije- Upravu za zaštitu kulturnih dobara i Centra za konzervaciju i arheologiju - trebalo je da dovede do efikasnije organizacije i djelotvornijeg rada na očuvanju naših spomenika kulture. Ipak, činjenica je da je bilo pretjerano očekivati da nova institucija i nova direktorica mogu za kratko vrijeme ispraviti sve one greške i propuste nagomilane godinama u zaštiti kulturnog nasljeđa.
Može li grijeh direktorice biti što je Uprava dala dozvolu za gradnju palionice svijeća u porti manastira Morača, kada je poznato da je taj projekat već bio urađen i prije njenog dolaska na „vruću stolicu“ u Upravi. Indikativan je i podatak koji je u nedavnom razgovoru za Portal Analitika saopštila direktorica Simović i kazala da je ispoštovana sva procedura, kao i da Uprava ima dobru saradnju sa sveštenstvom Morače. Tom prilikom je podsjetila „da institucija na čijem je čelu nizom upravnih i njima povezanih stručnih poslova ima obavezu da obezbijedi očuvanje zatečenih vrijednosti na nasljeđu, a pogotovo integriteta svakog kulturnog dobra i njegove autentičnosti. „Medjutim, to ne znači da su sve intervencije unaprijed zabranjene i da pokušavamo zamrznuti kulturna dobra u nekom imaginarnom svijetu“.Simović je za naš portal - sa medijima je imala vrlo korektan odnos - ponovila da je „održivo korišćenje kulturne baštine imperativ i da je izuzetno važno da se postigne balans - da se obezbijede uslovi za korišćenje kulturnog nasljeđa, ali na način koji neće ugroziti ili poništiti osnovne vrijednosti. Uprava za zaštitu kulturnih dobara ne dopušta one intervencije koje ugrožavaju osnovne vrijednosti radi kojih je i ustanovljena zaštita“, kazala je povodom radova u porti Morače Simović.
Stoga je veoma čudno da se smjena direktorke obrazlaže rečenicom da „razrješenje gospođe Simović predstavlja potvrdu politike Ministarstva kulture da će sva kršenja zakona iz nadležnosti Ministarstva, bez obzira ko ih čini, biti jasno prepoznata i sankcionisana, te da zakoni u oblasti kulturne baštine moraju biti pravilno implementirani kako bi se očuvalo ono što predstavlja viševjekovne tekovine crnogorskog naroda“.
Smjena direktorice je tim prije iznenađujuća jer je ona uporno ponavljala da neće dozvoliti nikakvo kršenje zakona u oblasti zaštite nasljeđa, a najavljivala je i projekat revalorizacije ukupnog kulturnog nasljeđa, jer su kako je kazala, „mnogi spomenici tokom proteklih godina nestručno obnavljani i bez saglasnosti tadašnjeg Zavoda za zaštitu spomenuka kulture. Nažalost, određeni broj kulturnih dobara je nestručnim i nelegalnim radovima pretrpio degradacije koje je veoma teško, a u nekim slučajevima čak i nemoguće u potpunosti otkloniti. Stoga će u Upravi za zaštitu kulturnih dobara imati mnogo posla, ali ova institucija još nema sve potrebne stručnjake za ovako kompleksan posao“.
To je bila posljednja izjava direktorice Simović za Portal Analitika. Poštovanje postulata struke i najava ambicioznih planova - tako bi se mogao u najkraćem sublimirati rad direktorice Uprave za zaštitu kulturnih dobara.Očigledno da nije imala vremena da se izbori sa dugogodišnjim problemima u zaštiti ostavljenog nam nasljeđa. A čini se da je malo mjesta na svijetu gdje je ovako teško čuvati baštinu kao u Crnoj Gori. Da nije tako, ne bi Vlada formirala komisiju koja će odlučivati da li, naprimjer, treba obnoviti crkvu na Svetom Stefanu. Sam premjer Lukšić je najavio i da će o obnovi Njegoševe kapele na Lovćenu odlučivati Vlada. Drugim riječima o nasljeđu kod nas često odlučuju političari, a oni uostalom i smjenjuju i postavljaju direktore institucija koje o nasljeđu trebaju da brinu.
Da li se svih ovih godina u očuvanju izuzetno vrijedne baštine trebalo uraditi više - pitanje je koje i ne treba postavljati. Koliko je teško bilo pratiti sve aktivnosti Mitropolije crnogorsko primorske srpske pravoslavne crkve koja, najčešće, nije tražila ili nije čekala saglasnost Zavoda za zatitu spomenika kulture, ili kasnije Uprave, to najbolje znaju zaposleni u ovim institucijama.
Kada se pročita obrazloženje razrješenja Snježane Simović, opravdano riječima „da zakoni u oblasti kulturne baštine moraju biti pravilno implementirani kako bi bile sačuvane viševjekovne tekovine crnogorskog naroda“, može se pomisliti da će država odlučnije krenuti u čuvanje spomenika kulture. Samo se na jednu stvar zaboravlja - implementiranje zakona ne može zavisiti i ne zavisi od jednog direktora. To je u našem slučaju mnogo kompleksnija priča. Zakone o nasljeđu imali smo decenijama, a implementacija - to je već nešto drugo. Uostalom, po kom zakonu je metalna crkva na Rumiji još tu?
Suzana Kapetanović
