(Iz Zagreba specijalno za Portal Analitika)
Izbor bivšeg šefa tajnih službi i ministra policije Tomislava Karamarka za novog predsjednika Hrvatske demokratske zajednice, u hrvatskoj se javnosti gotovo jednoglasno tumači kao - osjetno skretanje udesno. To može, doduše, zazvučati pomalo cinično, kad je u pitanju organizacija s prošlošću kakvu bilježi onaj nadaleko poznati, "klasični" HDZ. Ali, treba uzeti u obzir izvjesnu mijenu što odlikuje tu stranku kroz posljednje desetljeće, pod vodstvom Ive Sanadera i njegove nasljednice Jadranke Kosor.
U tom razdoblju, naime, ublažili su veliki dio svoje zloglasne nacionalističke retorike, na zadovoljstvo globalnih centara političke moći. To je također pozdravila zajednica preostalih Srba u Hrvatskoj, primjerice, čiji su izabrani predstavnici tako i koalirali s HDZ-om na vlasti.
Sve metamorfoze HDZ-a: No, samo su dijelom u pravu oni koji tvrde da HDZ tokom opisane metamorfoze nikad nije smetnuo s uma svoje nacionalne, desničarske prioritete. A jest, i to zbog toga što je njegovom vodstvu pažnju, kao što je danas poznato, odvukao javni novac. Kralo se i kapom i šakom, pa je bivši premijer i predsjednik te stranke Ivo Sanader danas prikovan za optuženičku klupu poput galeota u potpalublju, sad već za tri različita slučaja, a sve su teži od težeg.
S Jadrankom Kosor s čela te stranke, pak, vjerojatno u povijest odlazi i Nestor HDZ-a, kroz dva desetljeća uglavnom neprikosnoveni Vladimir Šeks. Premda oprezniji pojedinci upozoravaju da još nije potrošio sve svoje političke živote, i da netrpeljivost između njega i Karamarka nije razlog da ga se definitivno otpiše, sva je prilika da Šeks konačno ide u penziju. Ostat će u tom smislu prisutan jedino u živom sjećanju mnogih koje je svojim ratnim zlodjelima i politikantskim spletkama čvrsto zavio u crno.
Kakva je budućnost Karamarkovog vođstva: Vratimo se budućnosti HDZ-a, sad vezanoj uz Karamarka. Pretpostavka da mu je tisuću stranačkih izbornih vijećnika dalo povjerenje zato što se radi o novom licu, neokaljanom spomenutim tipičnim kompromitacijama, stoji tek uvjetno. Tomislav Karamarko se mogao i proslaviti otporom tim prljavštinama koje su mu umalo dotukle stranku, ako ćemo pravo, jer je do prije pola godine bio ministar unutarnjih poslova.
Ipak, on se radije primio stare HDZ-ove ideološke spekulacije, jesenas demonstrativno hapseći gotovo stogodišnjeg Josipa Boljkovca, nekadašnjeg partizana, zbog tobožnje i potom apsolutno nedokazane krivnje za određene režimske zločine s kraja onog rata. Nešto ranije, za sebe je Karamarko provokativno izjavio da je – "antiantifašist". I tad je bilo sasvim jasno da taj inače šutljivi aparatčik, dakle, marketinški nepokolebljivo priprema teren za individualni politički proboj, prvo u stranci, a dalje mu je, uz današnje globalne procese – kako pjesnik reče – samo nebo granica.
Na sumnjivu njegovu ambiciju upozorio je javnost i dugogodišnji mu suradnik Stipe Mesić. Naime, Tomislav Karamarko pratio je bivšeg predsjednika Jugoslavije, a kasnije Hrvatske, od njihova razlaza s HDZ-om 1993. godine, do Karamarkova razlaza s Mesićem 2004. godine. U prvom od ta dva momenta sadržana je vodeća konkretna politička kvaliteta Karamarkova, ono što se između svega drugog može promatrati kao važna njegova vrlina: u vrijeme najžešćeg sukoba Hrvata i Bošnjaka u Bosni Hercegovini, on se uz Mesića postavio kontra Tuđmanove pogubne politike dijeljenja te susjedne zemlje.
U drugome momentu vidi se njegova generalno najveća mana, to da mu je od svega najvažnije – samo vladanje! Kad se podvuče crta, ispada da je Karamarko za nadređene imao gotovo sve državne šefove tokom tih dvadeset godina – Franju Tuđmana, Stipu Mesića, Ivu Sanadera i Jadranku Kosor. A povrh rečenog ministarstva, osobno je u znatnim intervalima toga doba vodio sve glavne obavještajne centrale u Hrvatskoj.
Mesićeva ispovijest: Stoga Tomislava Karamarka smatraju vještim organizatorom aparata vlasti, sa svim nužnim špijunskim sposobnostima; kažu da zna doći do vlasti, i ostati na njoj dok je realno može držati, a zatim se povlači i čeka novi čas. Demonstrirao je to i lani uoči parlamentarnih izbora, kad je jednim ukazom utrostručio broj nositelja najvećeg policijskog čina u Hrvatskoj, a koji će mu za to dugovati vječnu zahvalnost, dok im nova očajavajuća vlast zakonski ne može baš ništa. S druge strane, zamjeraju mu nedostatak šireg i bolje definiranog političkog horizonta te interesa, osim načelnog antikomunističkog stava, navodno obiteljski uvjetovanog.
Mnogi komentatori ovih dana procjenjuju da će on nakon pobjede na stranačkim izborima ublažiti svoju desničarsku retoriku, kao što je s takvima često slučaj, no moguće je da se ni na što drugo nema ni osloniti. O tome govori Stipe Mesić, stavljajući u istu rečenicu dva pobjednička Tomislava protekle nedjelje, hrvatskoga tj. HDZ-ova Karamarka i srpskog Nikolića, te zaključujući da nema razloga da sad prestanu upućivati javnost na sve ono o čemu su dosad govorili.
Regionalna priča: Bivši hrvatski predsjednik Mesić je ujedno iskoristio priliku da "izrazi nadu" kako novi čelnik vodeće opozicijske stranke u Hrvatskoj "ničim neće dovoditi u pitanje demokratski karakter i antifašističke temelje RH".
Dakako, riječ je prvenstveno o upozorenju, dok je izražavanje nade tek prigodna komunikacijska forma.
Za sve više od toga, na razini procjene i očekivanja, trebalo bi uzeti u obzir mogućnost da HDZ s Karamarkom opet preuzme vlast u Hrvatskoj. Zanemarimo li pretpostavku o nekakvim prijevremenim izborima, uslijed ekonomskog kolapsa ili nečega tomu sličnog, ostaje uzdanje u prilično pouzdanu sklonost hrvatskih parlamentarnih ljevičara da izdaju svoje nominalno određenje i razočaraju narod željan socijalne pravde. Desničari su prilikom takvih raspleta česti povijesni dobitnici – ima toga i danas po Europi – pa bi na istom valu i Tomislav Karamarko mogao dojahati na čelo države.
Dogodi li se to, mogao bi se naći u laboratorijski idealnom regionalnom ambijentu, baš po mjeri jednog desničarskog lovca u mutnom: primjerice, između Janeza Janše i Tomislava Nikolića. U tome slučaju možda neće opet biti rata, ali će biti novog skretanja pažnje s pitanja distribucije ekonomskih vrijednosti, kao i reduciranja elementarnih ljudskih prava. A onda možemo u novi ciklus pljačke ispod široko razvijenih plemenskih zastava, jer je to ionako otpočetka bio glavni smisao čitave igre pod varljivim imenom demokracije.
Igor LASIĆ
