Bijahu to rane sedamdesete prošlog vijeka kada bi nas u kultni Dispanzer roditeljidovodili na pregled. Odrastanje, ma koliko ono otporno i žilavo za vrijeme i uslove, bilo je nemoguće bez sitnih prehlada, upale krajnika i sličnosti koje su svoj medicinski i ljudski lijek nalazili kod doktora Toše Đurovića.
Toša, Toša, idem kod Toše, odlično, Toša je u smjeni – riječi su i slike koje su se smjerno i autoritativno urezale u moj i socijalni i lični životopis. Tek, sve boli za djecu i roditelje kao da nijesu ni postojale ako smo bili kod Toše - doktora, čovjeka, etičara, humaniste, gospodina građanina....
Autoritativno ali nenametljivo i sa blagošću imao je riječ i lijek za sve. Njegova ljudska blagost bijaše melem od riječi, pažnje i stava kojim trajno darivaše one koji su njemu dolazili.
Da. Njemu. Najtraženijem i najomiljenijem pedijatru tog vremena, i uopšte vremena njegove uspješne radne karijere. Ta toplina očiju, pristupa i rješenja otključavahu kako sve dječje strahove i stresove, tako i prirodno roditeljske brige.
Toša - svjetionik svjetova dobra i vremena nostalgičnog sjećanja. Toša - gromada ljudskosti i etičnosti. Toša - sjećanje koje ne umire. Toša - pokazivač pravca kako čovjek treba da zbori i tvori, Toša - znameni simbol grada Nikšića u koji je bez ostatka uzidao čitavog sebe.
Sve to i više od toga s razlogom i ponosom jeste dragi doktor Mirko - Toša Đurovic.
Otuda i ljudska rijetka skromnost koja je u djetetu gledala i stvarala velikog čovjeka. Koliko je očiju upamtilo i ponijelo Tošinu blagost dobrog duha ....
Izliječio je i u život uputio mnoge, ostavljajući za trajni nauk mnogo više od onoga što se u knjigama da naučiti.
