I u ovom, kao u još dva postupka po tužbama drugih investitora, odbijen je zahtjev manjinskog akcionara EPCG Vasilija Miličkovića da se na strani države umiješa u ovaj postupak. Na zahtjev suda, advokatica investitora Ana Đukanović odredila je vrijednost spora na šest miliona eura i predložila da se saslušaju zakonski zastupnici tužilaca, a da se pored finansijskog, sprovede i građevinsko vještačenje. Sutkinja Danijela Vukčević je dala rok od osam dana i jednoj i drugoj strani da preciziraju i predlože dokaze, o kojima bi, kako je najavila, trebalo da odluči na idućem ročištu zakazanom za 11. oktobar.
Triangle i Gradnja osnovale su kompaniju Plava Hydro Power sa sjedištem u Ulcinju, koja je trebalo da gradi dvije mHE na Đuričkoj rijeci. Tužbom traže da sud utvrdi da je ugovor o koncesijama iz 2014. godine raskinut te da im država plati štetu i izgubljenu dobit koju će precizirati nakon finansijskog vještačenja. Tvrde da su do sada, u projekat vrijedan 12 miliona eura, uložili 1,3 miliona optužujući državu za propuste zbog kojih je tadašnje Ministarstvo održivog razvoja i turizma odbilo da im izda UT uslove. U tužbi navode da su preduzimali aktivnosti koje su bile u nadležnosti države, što ukazuje da im nijesu bili obezbijeđeni preduslovi za realizaciju projekta. Nakon što su dobili dozvole, uslijedio je snažan otpor lokalnog stanovništva koje im je onemogućilo pristup, a došlo je i do verbalnog i fizičkog nasilja. Država, kako tvrde, nije advekvatno reagovala, iako je bila dužna da im obezbijedi siguran ambijent za izgradnju mHE.
I pored uvjeravanja tadašnjeg državnog sekretara za energetiku Nikole Vujovića da će u slučaju raskida ugovora imati pravo na naknadu štete za dotadašnje ulaganje, a da će oko ostalih pitanja pregovarati, Vlada Duška Markovića dala je nalog za pregovore oko sporazumnog raskida, za šta su, kako tvrde, saznali iz medija, a dva mjeseca kasnije i zvanično. Tek nakon njihove urgencije Vlada im je uputila aneks kojim nijesu bili zadovoljni, a nakon što na izjašnjenje nijesu dobili odgovor, odlučili su sudski da riješe situaciju.
S druge strane, država odbacuje navode i ističe prigovore zastarjelosti i nedostatka aktivne legitimacije uz tvrdnju da zakon predviđa da u slučaju raskida ugovora koncesionar nema pravo na naknadu štete.
”Pravo na naknadu izmakle koristi cijeni se prema izvjesnosti ostvarenja koristi i nije dovoljno samo optimističko predviđanje dobitka ili subjektivna procjena da će dobitak nastati, već je potrebno nesporno dokazati izvjesnost sticanja dobiti i postojanje elemenata na osnovu kojih se može utvrditi iznos izmakle koristi, kao i da očekivana korist ne bi bila protivna važećim zakonskim propisima u odnosu na ugovorene odredbe”, stoji u odgovoru države.
Ove kompanije su tražile i da sud privremenom mjerom zabrani državi da aktivira bankarsku garanciju i da je vrati, ali im je taj zahtjev odbijen. Sud je bio stava da mjera ne bi bila sredstvo kojim se osigurava ostvarenje tužbenog zahtjeva za utvrđenje raskida ugovora i naknadu štete.
