Dok se još utvrđuje što je presudilo vidri koja je prošle sedmice pronađena mrtva u snijegu u blizini naselja na Žabljaku, sudbina populacije ove, u evropskim okvirima, ugrožene vrste direktno zavisi od čovjeka, njegovog poimanja značaja biodiverziteta i jačanja svijesti da ćemo biti jako osiromašeni ukoliko iz naših staništa nestane još jedna životinja koja je simbol očuvane prirode i zaštitni znak zdrave sredine.
Ne bi bila prva, jer su iz crnogorskih gora, voda i mora, prema riječima stručnjaka, do sada nestale neke vrste zvijeri, riba i morskih organizama čiji se primjerci ni upornim monitoringom ne naziru ili se tek sporadično pojavi glas ili trag koji ne ukazuje na obnavljanje populacije već na „sudbinu kletu“ koju je izazvao – čovjek.
Primjer za to su balkanski ris, sredozemna medvjedica ili neke vrste riba kojih nema više u našim vodama, poput jadranske i evropske jesetre, džinovske hame. A njihovim putem, ukoliko se nastavi prelov, idu i neke druge, poput kernji ili pojedinih vrsta raža i ajkula.
Vidra nije brojna
Prema riječima stručnjaka za vidre Ninoslava Đurovića iz nevladine organizacije Living grin, čiji je jedan od ciljeva zaštita vidre i njenog staništa, na nivou države nema preciznih podataka o brojnosti te vrste jer je do sada izostao sveobuhvatni monitoring populacije.
Đurović, koji je sa ovih prostora jedini član grupe za zaštitu vidre pri IUCN organizaciji, koja određuje status svih vrsta (da li su pred istrebljenjem, ugroženae, stabilne i sl.), ističe da naša, evroazijska vidra, jeste rasprostranjena, ima je na više lokacija u Crnoj Gori, ali zbog specifičnosti vrste (Lutra Lutra) ne stoje ocjene da je brojna.
- Specifičnost vidre je samački život i jaka teritorijalnost. Mužjak će držati svoju teritoriju na kojoj se hrani i razmnožava pa čak i do 80 kilometara uz vodotoke. Na toj teritoriji se nalazi jedna do dvije ženke koje su opet teritorijalne i koje ne dozvoljavaju više ženki na svojoj teritoriji. Samim tim brojnost na velikoj površini nije velika – kaže Đurović za Pobjedu.
Dodaje da vidra traži stanište sa dosta hrane, nezagađenu sredinu, akvatičnu, u zonama gdje je ne uznemirava čovjek. Potrebni su joj i pogodni brlozi, kako dnevni tako i oni u kojima stalno boravi tako da je, kaže on, takvih staništa relativno malo a samim tim i brojnost vidri mala.
- U Crnoj Gori se nikada nije uradio pravi monitoring na nivou države kao što je urađeno u nekim državama Evrope gdje se osim utvrđivanja staništa uzimao i izmet vidre i na osnovu brojnih uzoraka, a na osnovu DNK analize, bilo je moguće utvrditi brojnost, kao i kretanje vidre a samim tim i utvrditi kako pomoći vidri i na koje sve probleme ona nailazi – kaže Đurović.
Bitno je znati, prema njegovim riječima, da ukoliko vidru otjerate sa njene teritorije, najvjerovatnije ste je na indirektan način ubili, jer ona ide na drugu teritoriju na kojoj se ta jedinka bori do smrti kako bi zaštitila svoje stanište.
Drastični primjeri
Neke vrste nijesu ni imale šansu da se bore za staništa, jer im je presudio prekomjerni lov. Prema riječima Aleksandra Perovića iz nevladine organizacije Centar za zaštitu ptica, koja se i bavi monitoringom krupnih zvijeri kod nas, nekih vrsta nema više u našoj fauni, upravo zbog uticaja čovjeka i odnosa prema životinjama.
Kao najdrastičniji primjer Perović navodi što je u Crnoj Gori, neprimjerenim aktivnostima čovjeka, istrijebljen balkanski ris.
- Nakon šest godina sprovođenja sistematskog monitoringa od strane CZIP-a putem kamera-zamki, prisustvo ove vrste nije konstatovano na teritoriji Crne Gore. Po našim saznanjima, posljednja jedinka u Crnoj Gori je ubijena u krivolovu u oktobru 2002. godine u Kaludri, kod Berana. Riječ je o mužjaku, teškom 24 kilograma. Nakon ovog slučaja, ne postoji čvrsti dokaz o prisustvu ove vrste na teritoriji Crne Gore – kaže Perović.
Balkanski ris je, pojašnjava on, kritično ugrožena vrsta čija je veličina populacije svega 30 odraslih jedinki.
– Glavni nukleus za ovu vrstu se nalazi u Nacionalnom parku „Mavrovo“ u Makedoniji. Koliko u Crnoj Gori vodimo računa o ovoj vrsti, ogleda se u tome da nije prepoznata ni Zakonom o lovstvu, niti se nalazi na Listi zakonom zaštićenih vrsta – kaže Perović.
Kao drugi primjer vrste koja je iščezla navodi sredozemnu medvjedicu.
– Prisustvo ove vrste u Crnoj Gori je dokumentovano 70-ih godina prošlog vijeka. Posljednja jedinka za koju se znalo ubijena je početkom 70-ih godina prošlog vijeka na području Herceg Novog, na sjeverozapadu poluostrva Luštica. Sredozemna medvjedica je najrjeđi tuljan na svijetu i najugroženiji sisar u Evropi. Prema Crvenoj listi IUCN-a (2015), smatra se ugroženom vrstom – kaže Perović.
Na udaru riblji svijet
Stručnjak Instituta za biologiju mora Ilija Ćetković kaže za Pobjedu da je morski svijet, riblja populacija pogotovo, pod izuzetnim pritiskom zbog brojnih faktora.
- Izraženi krivolov, kao i rekreativni i komercijalni ribolov na čitavom Jadranu, doveli su do značajnog pada brojnosti velikog broja vrsta. Višedecenijska prekomjerna eksploatacija morskog ekosistema, direktno potpomognuta industrijalizacijom ribolova i napredovanjem ribarskih alata u tehnološkom smislu, dovela je i do gotovo potpunog nestanka nekih vrsta riba u Jadranu – kaže Ćetković.
Pojašnjava da su na Jadranu ugrožene naročito krupne vrste riba čiji su životni ciklusi složeni, kasno dostižu prvu polnu zrelost, imaju mali broj potomaka, usko su vezane za određene ekosisteme ili jedinke prelaze iz mužjaka u ženke ili obrnuto i sličnih razloga.
- Ovakve su većina ajkula i raža, kao i velike vrste košljoriba, u prvom redu kernje, hama i jesetre. Hame i jesetre su gotovo potpuno iščezle iz Jadrana zbog složenog životnog ciklusa i koncentracije populacija na malom prostoru. Kod nas je to slučaj sa rijekom Bojanom i njenim ušćem, koja je nekad bila ključno stanište ovih vrsta. Smanjenje brojnosti je evidentno i kod velikog broja komercijalnih vrsta, pogotovo onih iz porodice Sparidae (sargovi, zubaci, pagrovi i druge) koje su jako cijenjene sa aspekta ishrane. Ove vrste znatno ranije dostižu polnu zrelost, pa ipak uspiju ostaviti potomstvo i njihov potpuni nestanak je teško izvjestan. Međutim, kvalitet ulova znatno opada zbog nedostatka krupnijih primjeraka jer jedinke ne mogu doživjeti duboku starost usljed intenzivnog ribolova – upozorava Ćetković.
Prema njegovim riječima, u kritičnoj situaciji se danas nalaze vrste iz porodice Epinephelidae, nama poznate kao kernje, a u prvom redu velika kernja (Epinephelus marginatus).
- Jedinke ove predatorske vrste su teritorijalne i solitarne životinje koje se rađaju kao ženke, a prelaze u mužjake sa tek 60-70 i više cm dužine. Ova vrsta je izuzetno osjetljiva na podvodni ribolov u kojem je veoma lak plijen i koji je umnogome odgovoran za nagli pad njene brojnosti. Iz tog razloga je u nekim zemljama stavljen trajni lovni zabran na ovu vrstu, a čest primjer je Francuska gdje je ovakav zabran na snazi od 2003. godine – kaže sagovornik.
Ko koga ugrožava
Neki od glavnih izgovora svjesnog ugrožavanja divljih životinja, naročito akvatičnih, koje žive i hrane se u vodi i pored vode, time i vidri, je da su „štetočine“ koje desetkuje riblji fond.
Zapravo, kaže Đurović, u konkretnom primjeru - vidra samo radi ono što joj je u prirodi kako bi opstala.
– Čuo sam izraz od ribolovaca da je vidra štetočina jer jede ribu i kad ,,uđe“ u neku rijeku ili potok potamani sav riblji fond. To je ono na čemu se trudim da radim sa svim savjesnim ribolovcima, da objasnim da vidra pojede jednu ribu dnevno, a često joj se desi i da ne pojede, odnosno ne ulovi usljed vremenskih uslova, uznemiravanja i slično. A na tom jednom potoku ne može da bude veliki broj vidri, zbog njene specifičnosti, dok brojnost savjesnih i nesavjesnih ribolovaca na jednom potoku ili rijeci može biti ogroman i to na dnevnom divou. Tako da za manjak ribe nikada nije kriva vidra, odnosno da štetočinu treba tražiti na drugoj adresi – ističe Đurović.
Kada je riječ o vidri sa Žabljaka evidentno je, smatra Đurović, da je ona bila uznemirena zbog nekog dešavanja, bilo to prirodnog ili ljudskog miješanja i da je ona došla u urbani dio, gdje su ljudi.
- Vidra je noćna životinja, koja se hrani noću i vrlo je rijetko da ona ide dalje od svojeg brloga u toku dana. Ona je danju ili u brlogu ili u blizini i tu je možete vidjeti – kaže sagovornik.
Prema njegovim riječima, primjer sa Žabljaka pokazuje da nemamo kao društvo i građani razvijenu svijest o značaju očuvanja ugroženih životinja čiji je areal sužen upravo zbog ponašanja ljudi, zagađenja i narušenog staništa.
- Sa snimka kojeg ja imam za vidru sa Žabljaka, čuje se glas ljudi koji kažu: ,,Šta je ovo?“ To nam govori koliko malo poznajemo prirodu i bića u njoj – navodi Đurović.
On smatra da je kod nas olako za veliki broj životinja staviti prefiks štetočina.
- To je primjer i za malog kormorana-fendaka. Svi će vam na Skadarskom jezeru reći da je mali kormoran štetočina jer ga ima puno i da jede ribu. Nikako da se isti sjete da je kormorana bilo vjekovima na jezeru i da je tada bilo ribe, a da u novije vrijeme kada je navalica specijalizovanih ribolovaca sa zamkama, mrežama, velikim brojem štapova, da ne dodajem lov nelegalnim sredstvima, upravo razlog što je riblji fond ugrožen a ne zbog ,,štetočine“ - malog kormorana. Inače, na osnovu brojnosti malog kormorana, kao jedan od parametara Skadarsko jezero je i dobilo status Imbortant Bird area Iba status, kao važno stanište za ptice.
Sukob prirode i čovjeka
Na pitanje da li se odnos prema životinjama može tumačiti i kao pokazatelj svijesti koja ne uviđa značaj očuvanja prirode i životne sredine i zašto kod nas ima tako mnogo primjera uznemiravanja i tamanjenja divljih životinja, Aleksandar Perović iz CZIP-a smatra da za odgovor vidik moramo pomjeriti i mimo Crne Gore pa i cijelog regiona jer divlje životinje ne prepoznaju državne granice.
- Činjenica je, kako tvrdi Britanski kraljevski institut, do 2050. godine se predviđa da će današnja populacija od sedam milijardi ljudi porasti za 2,3 milijarde, što je ekvivalent novoj Kini ili Indiji. Ovim trendovima Homo sapiens postaje jači, dominantniji i okrutniji u pogledu osvajanja novih teritorija koje su mu neophodne za opstanak. Zaključujemo, u ovakvoj konstelaciji snaga, neko mora biti na gubitku, a to su upravo divlje životinje - kaže Perović.
Staništa su, navodi on, u velikoj mjeri modifikovana kao posljedica ljudske rasprostranjenosti koja i danas fluktuira pod uticajem razvoja modernih tehnologija, bolesti, ratovanja i posebno klimatskih promjena.
- Ako se vratimo u naše „dvorište“, tokom 60-ih godina prošlog vijeka, ušli smo u period brze industrijalizacije koja je zahtijevala ogromne resurse radne snage najvećim dijelom proistekle iz agrarnih područja. Upravo je to početak kraja suživota između čovjeka i divljih životinja, koji se, nažalost, u ovom modernom dobu teško može opet dostići i pored implementacije različitih paleta konzervatornih akcija – ističe sagovornik.
Ako pokušamo da damo odgovor iz ugla poimanja divljih životinja, npr. krupnih zvijeri, sve odgovore, kaže Perović, možemo naći u njihovoj ekologiji.
- Zbog visokih metaboličkih zahtjeva koji dolaze sa endotermijom i velikom tjelesnom veličinom/masom, potrebna im je visoka dostupnost plijena i prostrana staništa. Ovi zahtjevi za hranom i velikom površinom staništa, često ih dovode u sukob sa ljudima i stokom – navodi sagovornik.
Upravo to, dodaje Perović, pored ljudske netrpeljivosti, čini životinje ranjivim, odnosno izloženim izumiranju.
- Čovjek koji je izgubio osjećaj za prirodu, koji u kontinuitetu crpi njene resurse na neodrživ način, krupne zvijeri vidi kao najvažniji neposredni faktor koji ugrožava seoske stilove života. U takvom ambijentu, čovjek pokazuje svu svoju oholost kroz nemilosrdno ubijanje divljih životinja, bez obzira na vrstu, sa mišlju da čini sebi uslugu. Nikako se ne smije zaboraviti i uticaj modernih tehnologija na čovjeka, koje ga, čini mi se, tjeraju na dokazivanje u društvu u kojem se kreće, dok je sistem vrijednosti odavno izgubio svoje značenje i smisao – kaže Perović.
Zaključuje da iako, očigledno, ne postoji jedinstveni pristup u objašnjenju ove pojave, to nas ne abolira naše odgovornosti „koja je na koncu od vitalnog značaja za objedinjavanje napora za očuvanje biodiverziteta uz sve njegove aspekte“.
Zakoni o zaštiti prirode mrtvo slovo na papiru
Aleksandar Perović iz CZIP-a da zaštita prirode mnogo zavisi od edukacije i ekološke osviješćenosti, a da su bez toga sankcije teško primjenjive jer zakoni, ma koliko rigorozni, nemaju realno utemeljenje.
- Kao najveći čin patriotizma i, cijenim, dobrih namjera, dok je ogavni građanski rat uzimao svoj zamajac u blizini naših granica, tadašnja politička elita 20. septembra 1991. godine proglašava Crnu Goru kao prvu ekološku državu na svijetu. Sjajna ideja koja je, nažalost, nakon 30 godina, završila na smetlištu istorije. Još jedna u nizu ideja koju smo uništili i uradili sve suprotno od očekivanog. Moramo biti svjesni da oni koji treba da vrše kontrolu i sprovode sankcije moraju biti ekološki osviješćeni, a ne na istom nivou svijesti kao potencijalni prekršilac zakonskih normi u ovoj oblasti – kaže Perović.
On ističe da se mora prestati sa prepisivanjem evropske legislative sa ciljem da ispoštujemo formu a ne suštinu.
- Apsolutno, svi zakoni koji se tiču zaštite prirode su samo mrtvo slovo na papiru jer nema kapaciteta za njihovo sprovođenje u punom kapacitetu i značenju. Ukoliko zaštitu prirode svedemo na strah od represije i sankcija to znači da smo omanuli u edukaciji. Lično, uvijek ću dati prioritet edukaciji, a ista mora biti praćena i umjerenom represijom koja će dati rezultate. Ako se potrudimo i naučimo nešto korisno iz grešaka koje smo kao društvo pravili ili prećutno dozvolili da se dešava u našem okruženju u posljednjih 30 godina, siguran sam da smo napravili prvi korak na naprijed – kaže Perović.
Istrebljenje predatora slabi „imunitet“ ekosistema
Prema riječima Ilije Ćetkovića iz Instituta za biologiju mora, prelov i nestanak nekih vrsta predatora u moru dovode do poremećaja u lancima ishrane, što, posljedično čini ekosistem ranjivim i ugroženim.
- Padom brojnosti predatora povećavaju se populacije riba u trofičkom nivou ispod koje onda opet smanjuju brojnost vrsta na još nižem nivou. Bitna uloga predatora je i u eventualnoj kontroli invazivnih vrsta kakve su tamna mramornica (Siganus luridus) i riba lav (Pterois miles), koja je zabilježena u Italiji i Albaniji, a od skoro i u Hrvatskoj. Pad populacija nativnih predatora smanjuje potencijal odbrane ekosistema od invazivnih vrsta – upozorava Ćetković.
Koliko ozbiljne takve promjene mogu biti bitne pokazuje, navodi on, primjer nestanka priobalnih vrsta ajkula iz voda sjeverne Karoline zbog prelova.
- To je kod njih dovelo do ekspanzije nižih predatora, raža i manjih ajkula, koje se hrane ekonomski bitnom vrstom školjke, srodne Jakobovoj kapici. Tradicionalno ribarstvo koje se bavi njenom eksploatacijom je postalo neisplativo zbog velikog smanjenja brojnosti školjki – kaže on.
Prema njegovim riječima, IBM svakako prepoznaje potrebu uvođenja dodatnih mjera zaštite za neke vrste, a usvajaju se i preporuke Generalne komisije za ribarstvo na Mediteranu u cilju smanjenja ribolovnog napora.
- U pripremi je i novi zakon o morskom ribarstvu kojim će se unaprijediti postojeći propisi i revidirati prateći podzakonski akti koji se bave zaštitom vrsta i lovostajima. Takođe, nedavno proglašenje tri zaštićena područja u moru stvara dodatne uslove za zaštitu vrsta u ovim zonama, a kroz izradu planova upravljanja i unutar predloženih mjera – kaže on.
