Piše: Mihailo RADOJIČIĆ
Dijelu uvodnih novinarskih komentara na ovom portalu nedostaje P. S. sa uobičajenom frazom ''Nastaviće se''. Neke teme su vječne. Bar tri puta u posljednjih petnaestak dana odustali smo od tema koje zadaje stvarnost misleći da su valjda prošle, a one se naobdan vrnu.
Čovjek me naprečac presreo na ulici i izručio mi pregršt kritika: ''Nemam, kaže mi, više kondicije da slušam kako državna znamenja ne poštuju u parlamentu, neki niđe i nikad, naročito u izbornim kampanjama”.
„U redu”, rekao sam, „ako vam smetaju moja tv pričanja i pisanja sva su sredstva protiv mene u vašim rukama. Isključite me, ne gledajte me, zaobiđite moju stranicu na portalu i mir božji. Ako ne možete da me zaobiđete, oglasite se anonimno u komentarima, kritikujte do mile volje”. Onda me ’’utješio’’ da nema ništa protiv simbola, da ih drži na vidnom mjestu za razliku od mnogih koji žive od države obilato i bogato.
Svečani pregovori o svečanoj pjesmi: Čovjek je u pravu. Konstituisanje novog parlamenta nametnulo je opet pisanje i pričanje o himni... I pitanje: treba li povodom svečane sjednice čuti ili isključit i umjesto da se ona čuje po protokolu - čuli su se i predgovori i pogovori!? U najvišem zakonodavnom tijelu države nema zakona koji himnu propisuje bez alternative. U stvari postoji alternativa. Ona je u hodniku Skupštine; tu su oni koji ne žele himnu, njene zvuke i poruke... I ne ovu, nego bilo koju s pridjevom crnogorska. Tako, kad ona prođe „ti” uđu u parlament i traže svoja prava ne prepoznajući nikakve obaveze. Kad prava ostvare, obavezno se okome na državu i njena znamenja.
Povodom svečane promocije novog parlamenta predsjedavala je najstarija poslanica. Ova penzionisana profesorica univerziteta u ozbiljnim je godinama kad se obično ne ulazi prvi put u politiku i kada vas teško može to iznenaditi. Ipak, gospođu je uznemirala državna himna koju treba izvesti - po običaju, a ne po zakonu. Kad je s jadom istrpjela himnu nije iscrpila svoje zamjerke. Prvi put je promovisala „rodnu senzitivnost” koja manjka himni: „sinovi smo tvog stijenja” - nema ženski rod. Poštovana profesorica geometrije ne razlikuje egzaktni apsolutizam prirodnih nauka od umjetničke kreacije koja pripada društvnim naukama. Od umjetnosti se ne ište Pitagorina teorema. Zbog umjetničke slobode svaka himna je puna simbola, metafora i alegorija. Da to razumije poštovana, ne bi joj promakla najveća „greška”’ himne: „Stijene” ne mogu da rode ’’sinove’’. Rađaju ih rođene majke i to po zakonu prirode.
Jezik simbola: Kome je dato da misli, ovi stihovi upćuju na simboliku da su i crnogorske majke čvrste kao „stijene” kad imaju takav porod. Ali ovo se uči u ranim, a ne u poznim godinama kad je dubina promišljanja kod mnogih simbolična. U Crnoj Gori se i ćerki kaže ponekad: „Moj sine!”
Naravno, toga nema u geometriji. Tamo je nemilosrdno zbir kvadrata nad katetama jednak kvadratu nad hipotenuzom, pa ta i slične struke nikad ne pišu himnu.
No, kako se u naše simbole ne vjeruje evo tuđih primjera za primjer. Francuska himna je Marseljeza. Ona je bila poklič svega 500 marsejskih buntovnika u maršu na Pariz, povodom Prve francuske revolucije. Prvi stih glasi: “Allons anfants de la Patrie, le jour de gloire est arive.” U bukvalnom prijevodu znači: „Idemo đeco za domovinu, dan slave je stigao”. Neko može da protumači „anfants” (đeca) kao zloupotrebu maloljetnika, ali simbolično to je poziv sinovima i kćerima Francuske da se odupru tiraniji Versaja. Njemačku himnu ‘’Deutschland uber ales’’(„Njemačka iznad svega”) Hitler nije promijenio nego čak primijenio (jer ima i teritorijalne pretenzije) na ideologiju Trećeg Rajha. Pogubio je devet miliona Njemaca i pedeset milona ljudi ostalog svijeta. Njemačka se ni po tu cijenu nije odrekla svoje svečane pjesme.
Černogorci, Bonaparta i ostali stranci: Uzgredno, jedna opaska: muzički predložak za francusku himnu je italijanskog porijekla, a za njemačku himnu čak jedna hrvatska narodna popevka iz Međumurja i nikome ne smetaju ’’tuđice’’. Pri tom, Italijanima ne smeta „muška” himna „Fratelli d’Italia” (Braća Italije). U toj pjesmi kažu o sebi i ovo: „Vjekovima smo gaženi ko mrtvi, jer nijesmo ljudi kad brat od brata gine...”
A u našoj, koja je iz glave cijela naroda, se veli: „Volimo vas brda tvrda/ i stravične vaše klance/ koji nikad ne poznaše/ sramotnoga ropstva lance!” Imamo za to i strane svjedoke. Alfred Tenison, veliki engleski pjesnik, potvrđuje našu narodnu istinu: „Još nikada tuđa horda ne pregazi klance ove...”
Ali ne pomaže voda majko... iako se A.S.Puškin 1834. godine zapitao u pjesmi Bonapart i Černogorci: „Černogorci? čto takoe?-Bonaparte voprosil”. Eto i ovaj stranac zna da nas je Napoleon molio da ga tako ne tučemo, ali branili smo klance ove. Kao veliki narod, Francuzi priznaju da nijesu pokorili Crnu Goru pa su tu istinu urezali u kamen na Trijumfalnoj kapiji, u srcu Pariza. Kako bar trećini Crnogorskog naroda srce kuca na tuđi pejsmejker oni otkucavaju Crnu Goru đe gođ stignu, od Skupštine do Akademije, a sve o trošku države. Zato se žale na ’’rijeke naših vala’’ što uskaču u dva mora i na Sekulu koji je saopštio prostu geografsku činjenicu. No, njima ne smeta Sekula no sekularna Crna Gora.
