- Nakon generalnog urbanističkog plana iz 1975. godine, Podgorica nikada više nije napravila neku studiju standarda ili propisala neke generalne principe gradnje. Na snazi je jedan jedini zakon – jeftino napraviti i skupo prodati. DUP-ovi su postali instrument zloupotrebe. To su crteži koji se naručuju, gdje se ucrtava nešto što je već dogovoreno - zbir potreba i želja nekih novih graditelja. A među stručnjacima je previše onih koji pristaju da se kompromituju na tuđim zahtjevima, kaže Miodrag Burzan, arhitekta-urbanista, nekadašnji ministar urbanizma, sada član nacionalnog savjeta za održivi razvoj.
Burzan u razgovoru za Portal Analitika ističe da u posljednjih petnaest godina imamo ekspanziju građenja, kakvih je bilo i u drugim periodima, ali sa drugačijim tretmanom.
- Sve se planira ad hoc – kad vidiš lijepo mjesto, sruši ono što je već tu, pomjeri vrtić, djeca mogu i u stanovima. Na snazi je jedan jedini princip – jeftino napraviti i skupo prodati. To je veoma neodrživo u razvojnom smislu, ističe Miodrag Burzan.
ANALITIKA: Da li se u Crnoj Gori, prvenstveno u Podgorici, slušao glas stručnjaka, arhitekata i urbanista?
BURZAN: U posljedjih dvadeset godina, pokojni Ranko Radović i ja bili smo jedini ministri iz struke. On je izdržao, mislim, manje od godinu, a ja nešto više. Ali, ne treba biti stručnjak pa primijetiti u Podgorici deficit svih onih sadržaja koji trebaju djeci, majkama, omladini, rekreativcima. Jedna od najljepših definicija o gradu, a znam mnoge, jeste – grad je sve ono što ostane kada mu se oduzmu kuće i ulice. Mi imamo grad u kojem egzistiraju samo kuće i ulice. To nije zdrava životna sredina ni po principima održivosti razvoja, koji nema zajedničku definiciju za sve sredine. Jedan Dubai je u urbanističkom i ambijentalnom smislu apsolutno održiv, jer je otimano od pustinje. Ali, veoma je neodrživo da jedna Budva oponaša Dubai.
Vidite, Podgorica je nekad imala precizne urbanističke naznake. To je bio grad sa četiri cjeline. Prva je Stara varoš, u kojoj je tokom Drugog svjetskog rata ali i kasnije uništeno sve što je imalo vrijednost. Uništena je glavna odlika varoši - javni prostor. Dio između dvije stambene četvrti Stare varoši, Drača i Brijega, gdje je bio taj javni prostor, uništen je. Na obali Ribnice, ispred Tabačkog mosta, napravljen je ogroman objekat koji je zaklonio sve njene vrijednosi. Stara varoš nikada nije respektovana kao kulturno i istorijsko nasljeđe ovoga grada i ovoga naroda.
Drugi dio grada je Nova, ili Mirkova varoš. Kralj Nikola je doveo poznatog arhitektu Vormena, sa zadatkom da mu osmisli grad. On ga je napravio po principu neoklasističke matrice sa kardijom, dekumanom, via principijalis, onako kako je i Duklja rađena. Ta je matrica toliko snažna, da je ni bombardovanje, u kojem je srušena svaka kuća u
Podgorici, nije poremetilo. Po toj matrici je kasnije sve i rekonstruisano. Na žalost, gdje je je bilo prostora, podignuti su neki mastodonti od kuća, po nekim socrealističkim principima, kako je rađen i dio grada preko Morače.
Ali i taj, treći dio grada, građen je po uzansama moderne, koja je u to poslijeratno vrijeme bila dio internacionalnog stila. Tu se vide tragovi vizije velikog Vujadina Popovića, i Somborskog, koji je napravio prvi plan. Četvrti dio grada je jedna suburbana matrica, suburbani prostor. Oko cijele Podgorice imamo nešto što nije ni selo ni grad, a što je manje i od sela i od grada. To blokira razvoj grada svojom zapuštenošću i divljom gradnjom, kojom se kupovao socijalni mir.
ANALITIKA: Stara Varoš ima nekoliko kuća u starom turskom stilu koje se urušavaju, moguće i zbog neriješenih imovinskih problema, Ali, zar se nije mogao obavezati neki od investitora, kad im se već daju tolike privilegije, da zauzvrat spriječe njihovo urušavanje, bez obzira na imovinske odnose?
BURZAN: Uvijek postoji mogućnost i nisam siguran da se o tome nije razmišljalo. Svaka kuća koja je starija od 100 godina ima svoju vrijednost u istorijskom, ambijentalnom i kulturološkom smislu, i zaslužuje da bude očuvana. Sada je jedina mogućnost za Staru Varoš sačuvati te male nukleuse na nivou urbanističkih implementacija. Kao embrion ovoga grada, ona je uništena i to onoga trenutka kada su uništeni svi javni prostori, gdje je bilo Pogrebno, Skalice gdje su bile, Tabački most, zelena pijaca i zanatske radnje.
ANALITIKA: Koliko se novogradnjom, odnosno jednom novom graditeljskom tendencijom – gradnjom zgrada bez prolaza i pauze, zatvorenih ćoškova, uz betoniranje dvorišta – dehumanizuje prostor u Podgorici?
BURZAN: Od dijela grada preko Morače, koji je građen po funkcionalističkom pristupu, a koji je imao i dovoljno zelenila i dvorišta, i slobodnih prostora, napravljen je prostor za dalju gradnju, obezvređujući i ono što je postojalo, ugrožavajući normalnu urbanu egzistenciju. Od dvorišta dječijih vrtića prave se garaže, od dječijih igrališta placevi za nove zgrade...
ANALITIKA: Ima onih koji tvrde da se na taj način, prodajom tog zemljišta na ekskluzivnim lokacijama, finansirala periferija, pristupni putevi, periferna infrastruktura, sve ono što je zaista nedostajalo...
BURZAN: Postoje ti principi interpolacije, ali oni imaju svoje granice. Nema nikakvoga smisla ugroziti centar grada zbog razvoja periferije, ili neke periferne infrastrukture, bez obzira koliko ona značajna bila. Kada govorimo o gradu - mi govorimo o životnoj sredini, a ne prostoru namijenjenom kancelariji i stanu.
ANALITIKA: Valjda postoje neki normativi u toj oblasti?
BURZAN: Posljednji normativ urađen u Podgorici na tom nivou je Generalni urbanistički plan iz '75 godine, koji je propisao parametre na nivou evropskih normativa, u kojem je bilo jasno kolika je dozvoljena pokrivenost zemljišta objektima, koji je odnos stambenih objekata i stambenih servisa – škola, prodavnica itd. Podgorica, međutim, nikada više nije napravila ni u jednom svom planu studiju standarda ili propisala neke generalne principe. Sve se planira ad hoc – kad vidiš lijepo mjesto, sruši ono što je već tu, pomjeri vrtić, djeca mogu i u stanovima. Na snazi je jedan jedini princip – jeftino napraviti i skupo prodati. To je veoma neodrživo u razvojnom smislu, da ne pominjem sve druge.
Planovi su postali instrument zloupotrebe. To su crteži koji se naručuju, gdje se ucrtava nešto što je već dogovoreno - zbir potreba i želja nekih novih graditelja. A među stručnjacima je previše onih koji pristaju da se kompromituju na tuđim zahtjevima.
ANALITIKA: Kad se donosi DUP raspiše se javna rasprava, što je jedan od preduslova sprječavanja zloupotreba. Kako se sprovodi proces javne rasprave?
BURZAN: Raspisuju se tenderi za izradu urbanističkih planova. Kao za kupovinu brašna ili šećera - ko jeftinije ponudi. Ali, onome ko jeftinije ponudi ostavlja se mogućnost da poslije, u kontaktu sa subjektima toga planiranja, ostvari enorman profit. Koliko je javna
rasprava respektovana? Postoji klauzula, da planer, odnosno njegov poslodavac, opština ili država, nisu obavezni da postupe po javnoj raspravi.
ANALITIKA: U studiji CANU „Crna Gora u eri kompetitivnosti“ uradili ste analizu u kojoj se pominju neki zanimljivi parametri vezani za Crnu Goru, njenu životnu sredinu i prostor...
BURZAN: Po mjerenjima Svjetskog ekonomkog foruma, i drugih institucija koje se bave kompetitivnošću, Crna Gora je po kvalitetu životne sredine na 29. mjestu među 133 zemlje! Zato je tek na 60. po opštoj uspješnosti, i tek na 68. po ozbiljnosti regulative koja se odnosi na životnu sredinu.
Još smo gori po implementaciji te regulative - tek smo na 88. mjestu! Po ratifikaciji međunarodnih sporazuma o životnoj sredini tek na 104. Riječ je o mjerenjima za 2010. godinu. Sada se rade najnovija, rađena za 188 zemalja. Dakle, imaš mogućnosti koje ti nudi prostorno izobilje, i regulativu koja je nedostojna toga kvaliteta. I imaš implementaciju koja je još gora. Uz sve to, ne respektuješ međunarodne dogovore i konvencije.
Crnogorsko primorje veoma je potrošeno. Skadarsko jezero je ugroženo... Crna Gora ima fantastične prostorne mogućnosti i ambijentalne vrijednosti. Ali, i jednu vrlo očiglednu potrošivost toga prostora.
Da su se na primorju za gradnju koristile padine, a obala da je oslobođena za ekskluzivnu gradnju, sve bi bilo drugačije. Što fali čuvenoj Santa Barbari ili Santa Moniki, uostalom, što fali Holivudu što je na 400 m nadmorske visine?
Da se radilo, kako mi kažemo, upravno na brda, a ne paralelno obali, mjesta bi bilo mnogo više. Te bi kaskade pružale i lijepe poglede. Ali, dosta toga je već potrošeno. U Boki je veoma ugroženo ruralno nasljeđe koje je imalo posebnu vrijednot. Od Boke do Ulcinja je urbanistički haos.
Pitanje je da li je Budva grad ili mašinerija za jednomjesečno pravljenje para u godini. Ostale su neke rezerve, kao što su Jaz, Buljarica, Velika ulcinjska paža, Ada Bojana. Mislim da će i ti prostori teško odoljeti naletu kapitala ako budemo radili na ovaj način. Ovo bih nazvao trajnim uništavanjem jednog parčeta planete.
ANALITIKA: Urbanizam se smatra jednom od oblasti najpodložnijih korupciji. Je li to istinita konstatacija, što se Crne Gore tiče?
BURZAN: Bio sam predsjednik opštinskog, tada Komiteta za urbanizam. Bio sam ministar, direktor Zavoda za urbanizam i projektovanje...Mnogo ljudi mi je dolazilo, koji su mi govorili na koji su način su ucjenjivani, ali nikada nijedan nije htio to da mi potpiše. To vam je kao priča o korupciji u zdravstvu, s tim što je to u prostoru očigledno. Pobogu, ne može niko napravii kuću, a da to ne vidi niko!
Bio sam i glavni republički inspektor za urbanizam. Dva mjeseca. Treći nisam mogao da izdržim od raznih pritisaka. I to ne sa viših političkih instanci, već govorim o pritisku kapitala, građana, rođaka...
Prostor je profitabilan u svom sredinama i on je pod značajnim pritiskom kapitala, korupcije i mafije, i u jednoj Americi i u jednoj Italiji. Međutim, tamo postoje mehanizimi za suprotstavljanje. Divlja i neprimjerena gradnja nije nešto što se može sakriti, kao da je džeparenje. U Evropi je nemoguće da neko napravi kuću, a da nema za todozvolu i sve potrebne papire. Evropa ne poznaje pojam divlje gradnje, barem u dijelu koji se odnosi na luksuz. U Brazilu, postoje favele, napravljene na prostorima kojih se država praktično odrekla, čuvajući socijalni mir. To su kuće koje se prave radi krova nad glavom. Kod nas se rade bespravne zgrade-hoteli na pjeni od mora.
Crna Gora i u svojoj regulativi i u ponašanju građana imovinu poistovjećuje sa pravom. Mislim da je gradsko građevinsko zemljište u Budvi veoma jeftino. Zašto? Jer, onoga trenutka kada kupiš plac, dobio si sve mogućnosti za građansku neodgovornost.
Kod nas se „pripitomljavaju“, cijela naselja. Nema preventive. U ovoj fazi, što drugo i da se napravi? Da srušimo sve što je u Crnoj Gori nelegalno, izgledala bi gore nego Hirošima. Mada, mislim da je nemoguće i sve legalizovati. Smatram da treba napraviti jedan presjek, u skladu sa međunardnim konvencijama. Dakle, iako vidim neke pomake, smatram da će teško ići sa istim činovničkim kadrom, istim navikama, istom regulativom, istim izvršiocima poslova u gradnji. Treba već jednom promijeniti svijest i favorizovati životnu sredinu kao resurs.
Gordana BOROVIĆ
