Pomenuta gospođa (“te veličanstvene litije”) – baš kao i njena koleginica što predsjedava skupštinskim Odborom (za njene citate nemamo prostora), koja insistira da se kandidati “autuju” što su po nacionalnoj pripadnosti, baš kao i njihova koleginica iz iste parlamentarne koalicije, koja doživljava nekulturni šok ako se neko, na primjer, definiše Crnogorcem/Crnogorkom islamske vjere, (jer je to “nemoguće”, pobogu, u onom svijetu iz kojeg nepomenuta članica parlamenta dolazi) – vidi u Crkvi Srbije i njenim ritualima i procedurama spasonosno rješenje za mučne pregovore ko uopšte može biti predložen i, na kraju, prihvaćen kao sudija/sutkinja Ustavnog suda Crne Gore.
Tome se ne trebačuditi.
Političke stranke – čije su obje (neuspješne) vlade dogovorene u manastiru, po uputstvima i pod stražom ekspoziture Crkve Srbije u našoj zemlji – pošto im je (da ne zaboravimo taj detalj!) propala zamisao da preglasavanjem u nadležnom skupštinskom odboru, rezultatom 7 za i 6 protiv, nametnu podobne sudije, sada se, kao posljednjoj mogućnosti, okreću “Bogu iz mašine”, u obrazu i po običaju srpske crkve. Kad ne pomažu zemljaske sile i politički dogovori, da se angažuje Duh sveti i – izvlači šorak! Pa kome funkcija, kome – šipak!
Što me podsjetilo na jednu istinitu priču. A može biti od koristi, ako ne za ovu priliku, pošto je predložena skupštinska lutrija već odbačena od svih, većza razumijevanje kome ičemu služi pomenuta crkva i njeni funkcioneri u Crnoj Gori, u mantijama i bez njih…
Naratora tog zbitija vam ne mogu otkriti, ali bašnijedan detalj njegove političke i pravne karijere, poštovaničitaoče, e biste ga odmah prepoznali! A znate ga dobro, u to vas uvjeravam!
Elem, 2009. je godina, ako se dobro sjećam, i ja, u funkciji crnogorskog ambasadora u Vašingtonu, dočekujem i družim se sa delegacijama iz naših krajeva, koje su došle da prisustvuju Molitvenom doručku.
Među njima su i ljudi koji su pomalo iz Crne Gore, a pomalo i iz Srbije, ili obrnuto, svejedno. Znate većza te fenomene, specifične za naše krajeve i za naše ljude.
I tako, riječpo riječ, neizbježno dođemo i do crkvenih i političkih pitanja vezanih za crkvu, tj. za crkve. Da, tako to bude – svi crnogorsko-srpski razgovori moraju da prođu (i) tom ulicom. Taj se“slon”ne može ignorisati.
Pričam tom mješovitom društvu o svoja dva kratka susreta i razgovora sa (sada počivšim) Ristom Amfilohijem Radovićem (kojeg sam, uzgred budi rečeno, oslovljavao isključivo sa“gospodine Radoviću”). I smijemo se tim detaljima, dok ja ne kažem kako mi je, eto, ipakžaošto gospodin Radovićnije mogao biti izabran za srpskog partijarha, mada je možda i zaslužio, jer je – na kraju – Crnogorac!
I očekujem da me onaj koji je jedini u društvu upućen detaljno u crkvene rabote i zakulisne igre, uključujući njegovu direktnu vezi i profesionalni rad za počivšeg Radovića, upozori da to nije tako, da ja pričam bez utemeljenja i razloga…Umjesto toga,čovjek me pita:“Zar Vi, ambasadore, ne znate kako je izabran patrijarh Irinej (Miroslav Gavrilović)?”
Pošto, naravno, nisam znao, slijedi priča.
Otvori se, kaže, Sveto pismo. I uđe jedanđakon i donese tri koverte i stavi na to Sveto pismo. Kakve koverte, pitam. Ma one plave, kao za penzije, kaže pripovjedač.
I tako tajđakon stavi te tri plave koverte, nastavlja, u kojima su, valjda (valjda!) imena tri kandidata za patrijarha srpskog. I to se“lepo ostavi”.
I onda taj prviđakon izlazi, a ulazi drugiđakon, koji treba da izabere jednu kovertu od tri.
I valjda (valjda!) je onaj đakon što je izlazio prevrnuo očima naviše, da to vidi drugi đakon, kroz smijeh priča narator.
I onda đakon br. 2 priđe i podigne – gornju kovertu!
I tamo ne piše Radović iz Morače, nego piše Gavrilović iz Niša.
Pa dobro,šalim se, raspoložen tim razvojem priče, to je regularna prevara, jednostavna i bezbolna, radila je srpska crkva i mnogo brutalnije stvari
A onda, sjetim se, valjda se otvore i druge dvije koverte, da se bar tako potvrdi regularnost procedure?
“Ambasadore, Vi ste zaista jedan naivančovek!”, čudi se taj kolega pravnik.“ Te dve koverte se odmah unište, bez otvaranja. Šta ima tu da se proverava, kroz đakone je progovorio Duh sveti!”
Logično.
I zato sam ja, poslije toliko godina, a prigodom hitnje i ozbiljen potrebe da Crna Gora zaista i konačno dobije funkcionišući Ustavni sud, pošto sada znamo i za taj jadac, na strani mog dragog prijatelja Ljuiđa Ljuba Škrelje, koji je, reagujući na ideju o primjeni aleatornih procedura Crkve Srbije, pola ušali, pola u zbilji, predložio da se poslanici zatvore, pod ključ (konklava!), i da ne izlaze iz skupštinskog zdanja dok ne izaberu četiri sudije.
Što je, ustvari, suština situacije u kojoj se nalazimo. Izbor se mora obaviti. Ljuiđnije pominjao da li poslanicima dati dovoljno hrane i vode, i za koliko dana…
Svako odlaganje izbora sudija Ustavnog suda izlaže Crnu Goru opasnosti od nepredvidljivih scenarija i velikih političkih, ekonomskih i bezbjednosnih rizika i opasnosti.
U međuvremenu je i Abazović, konačno,“načuo” što mu u Briselu i iz Brisela govore povodom tih stvari. A i iz Vašingtona, sigurni smo. Taj njegov napredak u slušanju poruka može biti od koristi. Tehnički mandat većpredugo traje i nema potrebe, ni opravdanja, da se odlaže neminovni kraj.
Neizbor sudija bi značio ulazak u haotično stanje. Ko bi se tome radovao lako je pogoditi, i kod nas, i u Beogradu, i u Moskvi.
Predlog da se“izvlače”imena sudija i da se tako biraju – implicira da političkog kompromisa oko tih pitanja ne može biti, pa se, eto, stvar mora predati slučaju/sudbini u ruke.
Što je opasna pretpostavka i teza, tj. izuzetno destruktivni politički stav – sprdnju išalu na stranu.
