Mediji kao „sedma sila“ i kontrolna instanca koja dobro pazi na to što rade moćnici, u Rusiji – nema nikakvu tradiciju. Na to je ukazao bivši dopisnik njemačke televizije ARD iz Moskve Fric Plajtgen. Za razliku od sovjetskih vremena, u mnogim djelovima zemlje danas može relativno slobodno da se izvještava. No, ograničenja slobode štampe i pogotovo istraživačkog novinarstva poslednjih godina ponovo postaju sve veća.
„Na televiziji je situacija relativno jasna“, kaže Plajtgen, „prvi kanal državne televizije i nacionalni radio RTR, pod potpunom su kontrolom vlasti. Televizijski urednici svakog petka, a po potrebi i češće, idu na raport u Kremlj. Poslije toga znaju što im je činiti. Znaju i svi ostali saradnici – svi dobro poznajete staru izreku o makazama u glavama. Riskantne stvari mogu da se emituju samo ako to državnom rukovodstvu izgleda oportuno.“
Opasno izvještavanje o kriznim područjima
Nešto slobodnije je izvještavanje u štampanim medijima, koji se, doduše, sve slabije prodaju. Novaja gazeta, na primer, koju izdaje fondacija „Gorbačov“, štampa se samo još u 270.000 primjeraka. Te novine stalno donose članke o korupciji, organizovanom kriminalu, kao i njegovim vezama sa ruskim funkcionerima. I nezavisni radio Eho Moskve važi za jedan od posljednjih bastiona slobode medija u Rusiji.
Posebno je izvještavanje o kriznim područjima poput Čečenije, Ingušetije ili Dagestana, prije svega za ruske novinare, opasno po život, prenosi Fric Plajtgen. On podsjeća i na to da je tokom protekle tri godine ubijeno 12-oro ruskih novinara. „Ono što te zločine čini još gorim, jeste činjenica da većina njih nije rasvijetljena. Tako je sa ubistvima Ane Politkovske, Anastasije Baburove ili aktivistkinje za ljudska prava Natalije Estemirove. Ta ubistva su velika sjenka na ugledu Rusije“, kaže Fric Plajtgen.
Ne žive samo ruski kritični novinari opasno. U poslednje vrijeme, i strani dopisnici su sve češće žrtve državnog nasilja. Tako je moskovski dopisnik njemačkog nedjeljnika Fokus, Boris Rajtšuster, plastično opisao kako ga neko prati u stopu i kako mu se prisluškuje stan. Ima i manje suptilnih metoda zastrašivanja: „Jedan visoki državni službenik - svi znaju njegovo ime - u privatnom razgovoru mi je rekao: ’Vas treba odstreliti’. A ne usteže se ni da u razgovorima sa mojim pretpostavljenima kaže da je ono što radim opasno po zdravlje. Putin se zvanično žalio mom izdavaču“, kaže Rajtšuster.
Sloboda na internetu, ali kakva?
Poslije terorističkih napada na nekoliko moskovskih solitera 1999. godine, osnovana je nezavisna agencija Lenta.ru. Njena glavna urednica Galina Timčenko, kaže da je broj korisnika digitalnih medija u stalnom porastu. No, ti korisnici se više interesuju za tehničke novitete i erotske sadržaje, nego za kritičko izvještavanje o politici.
„Jeste, ima malo više slobode na internetu“, kaže Timčenko i dodaje: „ali ne zato što je to Kremlj tako hteo, To je privatna odluka. Prijetnje za slobodu mišljenja na internetu ja vidim u potrošačkom ponašanju. Moramo da se nosimo sa posljedicama desetogodišnjeg pranja mozga. Djeca Putinove ere ne žele da saznaju ništa o slobodi političkog mišljenja ili građanskim pravima – njih najviše zanimaju tračevi o poznatim ličnostima ili automobili.“
To se poklapa sa rezultatima istraživanja koje je sprovela Anika Zel, novinarka sa Tehničkog univerziteta u Dortmundu. Rusija je u međuvremenu postala šesto po veličini tržište reklama u Evropi. Zbog toga mnoge strane izdavačke kuće žele da plasiraju svoje časopise na rusko tržište. No, i tu dominiraju šareni naslovi iz zabavnog segmenta.
Ingo Mantojfel, šef programa na ruskom jeziku radija Dojče vele, ukazuje da je u Rusiji ugroženo finansiranje nezavisnog i ozbiljnog političkog izveštavanja. I dok u Nemačkoj gotovo 50 odsto građana čita neke novine, u Rusiji takvih ima samo sedam odsto.
Autori: Danijel Šešekvic / Saša Bojić- Dojče vele
